Vukoičić za B92: "Trener i igrači prolaze, sistem ostaje"

Da je neko pre 20 godina rekao da će se mali košarkaški klub iz beogradskog predgradja pod imenom «FMP» «ugurati» medju «večite rivale» i na svoj način obeležiti kraj 20. i početak 21.veka u srpskoj košarci, verovatno bi ga nazvali «kvazi stručnjakom» i prorokom kvaliteta mnogih koji «obogaćuju» naše TV ekrane.

Danas, FMP, (svojevremeno i Reflex), samo u poslednjih 10 godina ima 6 trofeja, 6 finala i dva učešća u polufinalu ULEB kupa. Oni nisu trofejni poput Partzana i Crvene zvezde, ali u srpskoj košarkaškoj javnosti koja je gladna uspeha, postoji konsenzus da je to što se radi u Železniku, najbolje zamišljen sistem ne samo na prostorima bivše Yu. Mnogi su imali tu naizgled jednostavnu ideju i želju stvaranja sopstvenog pogona i mreže klubova koji će proizvoditi igrače kao na traci. Nije uspelo u Splitu, Ljubljani, Zagrebu, pa i Beogradu, ali jeste u beogradskom predgradju. U tom sistemu od 1994.godine nalazi se i trener Vlada Vukoičić, već dve sezone trener prvog tima FMP-a i osvajač dva pehara GYL u Sarajevu i prvog kupa Srbije u Kragujevcu. Momak koji je poput igrača prošao sve selekcije kao trener, od najmladjih do klupe seniorskog tima, savršeno se uklapa u ovu priču o odlično organizovanom sistemu koji podseća na dane kako se nekada radilo u velikim klubovima bivše SFRJ, a koji danas daje nadu da će srpskoj košarci biti bolje.

Igor Vujičin
Podeli

Vlada Vukočić, sada već trener sa velikim rejtingom ne samo u lokalnim okvirima, za B92 otkriva tajnu rada u Železniku,govori i o načinu na koji je sastavljan ovaj tim bez 5 startera iz prošle sezone, očekivanjima do kraja ove, već sada uspešne sezone, Evroligi kao logičnom nastavku ove priče, grupi mladih trenera koji dolaze, svom nadimku «Divac» i sve većim porodičnim obavezama i ulozi oca koju smatra najvećim uspehom u životu...

Prvo pitanje je vrlo jednostavno, ali mnogi ne mogu da pronadju jednostavan odgovor. Koja je tajna FMP-a?

»Ideja. Imamo ideju kako da radimo. U svakom sistemu mora da postoji nešto što je autentično. Osnovna ideja je ideja koja je vladala u košarci stare Jugoslavije – sopstevni pogon, ali da ne bude i teška reč – i prodaja igrača. Većina naših igrača dolazi iz mladjih selekcija. Prolaze mnogo toga, mi ih spremamo za to što ih čeka u prvom timu. Nekoliko tih tačaka za proveru postoji. Prvo naravno pioniri, kadeti ,juniori, mladi tim, druga liga i Borac iz Čačka. Oni imaju način sazrevanja i vreme koje moraju da odrade. Posle toga imaju dobre preduslove, bez obzira na godine da konkurišu za prvi tim.

Nekoliko ljudi je stvorilo sistem koji je «patentiran» kako ste rekli još u staroj YU. Medjutim, FMP je po mnogima predstavnik najboljeg što dolazi iz srpske košarke, mnogi vas danas popularno nazivaju autentični «brend» srpske košarke:

"Ideja je razradjena, prilagodjena, uz modifikacije. Imamo dva sportska objekta koja su u vlasništvu kluba, to bukvalno znači 48 sati košarke dnevno i rada sa decom. Imamo koledž, momci koji se školuju ujedno ovde i treniraju, klub ima hotel, klupski restoran, medicinski blok. Sve je prilagodjeno sistemu. Deo tog sistema je i prodaja. Svake godine ode nekoliko igrača, prošle cela petorka, ali, planirali smo i imali zamene. Ovaj novi tim je mnogo porastao i napredovao za 5-6 meseci».

Ljudi su fascinirani još jednim kvalitetom ovog tima. Pobedili ste u seriji teških utakmica, u tesni finišima, preokreti u poslednjim četvrtinama. Koliko je vremena bilo potrebno da se formira ekipa ne samo od dobrih igrača, već i stabilnih momaka koji pobedjuju i veruju da mogu do pobede, što se i vidi na delu jer "okreću" i izgubljene utakmice?

" U jednom delu smo "zakačili" tu selekciju. Onaj koji je došao do prvog tima morao je da prodje mnogo «filtera». I kada nam se pojavi problem, kada neko možda zafali, pogledamo ko bi mogao da zadovolji potrebe i ko se uklapa. Sam ulazak u prvi tim je garant da je mnogo toga već uradjeno. Rezultat ne dolazi brzo, mnogo se trenira, ima tu mnogo rada. Svaka nedelja, trening i utakmica nosi novo veliko iskustvo. Imali smo i dobrih i loših izdanja, na moju sreću više dobrih. Utakmica je «živa» stvar, ima oscilacija, ali su one kako sezona prolazi, sve manje. Vreme radi za njih. Oni sazrevaju i kao igrači i kao ekipa...

Od pritajenog, sada ste svojim igrama mnoge primorali da vas uz Partizan vide kao najvećeg kandidata za titulu?

"Ima još dosta vremena do kraja sezone. Jedno je takmičenje završeno – Kup, i sa ponosom mogu da kažem da je to odradjeno kako treba. U dva smo još uvek «živi». Obezbedili smo polufinale NLB lige. Videćemo odakle krećemo. Nijanse odlučuju, možda povreda nekog igrača, lošija forma može da bude presudna, kao i faktor domaćeg terena. Isto važi i za ULEB kup. Ne zadovoljavamo se, videćemo dokle ćemo stići. Za prvenstvo je rano govoriti".

Logičan korak dalje posle osvojenih trofeja, brojnih finala je po mnogima nastup u Evroligi:

"Ne bih gledao tako daleko. Prvi korak je da udjemo u finale ULEB kupa. Dosta je priča, špekulacija i teorija šta je sve potrebno da se uradi za Evroligu. Ja bih voleo da budemo prvi! Da se ne lažemo. Možda nije skromno i realno, ali ja bih to voleo. Prvo je ulazak u finale. Onda jedna utakmica – zašto da ne? U jednom meču sve je moguće. To je šansa za bilo koga.  Veća ili manja, ali šansa postoji.Što se tiče Evrolige, FMP ide korak po korak, napred. Ovo je drugo polufinale, nadam se da neće ostati na tome. Ambicije kluba se poklapaju sa tim. Resursi i kapaciteti postoje. Dvorana? I to se može rešiti. Mnogi klubovi ne treniraju u dvoranama u kojima igraju utakmice".

Trener ste 14 godina. Deo te ex YU priče, pored mladih igrača su bili i mladi treneri, kao vi. Na scenu stupa jedna nova, mlada generacija trenera koju predvode Pavićević, Obradović, Trifunović i vi?

»Te godine su išle i brzo i neki put sporo. Nije to mali period, iako se krenulo od pionira, pa na kraju do asistenta i prvog trenera. Ja jesam mlad kao seniorski trener, imam dve sezone, ali razmišljam kao trener već 14 godina. To nije za bacanje, i daje mi argumente da tvrdim da imam neko iskustvo.

Moja trenerska filosofija je i deo tog koncepta FMP-a. Jer, da bih uspeo, morao sam da budem na istom kursu sa sistemom kluba. Učio sam i od trenera koji su vodili FMP, da ih ne spominjem sve zaboraviću nekoga (Petrović, Djurović, Djokić, prim.aut), ali bilo ih je dosta koji su "zakačili" tu staru YU školu, pa ako sam i nešto "ukrao" od njih, to smatram uspehom, a nikako lošom karakteristikom. Taj moj početak poklapa se i sa velikim uspesima naše košarke i naših trenera koji su pravili velike rezultate sa ekipama u Evropi.

Odakle nadimak «Divac» ?

" Jako davno kao klinac, Divac se tek pojavio, nikakvih rodbinskih veza nemamo, na času fizičkog se igrala neka košarka. Znate kako je to izgledalo, velika gužva, 20 dečaka juri loptu 40 minuta, kada padne koš, kao da si stigao do gola. Meni je to pošlo za rukom, dao sam taj jedan, a drugar iz razreda je viknuo Divac. Sutra već dvojica, pa se to kasnije prenelo na kraj,kasnije na klub i tako je ostalo. Nisam pretpostavljao da će to ostati».

Logično, ljudi žele da znaju o vama lično mnogo više sa ovim uspesima koji su stigli. Iznenadjeni, ili spremni za medijsku navalu koju preživljavate?

"Ljudski je da svi imamo neke visoke ciljeve u životu i privatno i profesionalno. Uvek želiš više. Ne znam koliko sam se promenio, trudim se da živim i radim na svoj način. Iste prijatelje imam, samo više obaveza, a one smanjuju vreme za privatan život. Prija to što uspeh nosi, ali bolje da o tome sude ljudi sa strane, da li sam se promenio. Ja mislim da nisam».

Pored uloge trenera ozbiljnog košarkaškog tima, Vlada Vukoičić samo jedan dan pre finala kupa u Kragujevcu, dobio je jednu još ozbiljniju ulogu – postao je otac. Slobodnog vremena je sve manje...

" Jeste problem, ali jedan od najsladjih koje sam imao u životu. Sport na ovom nivou iziskuje mnogo angažovanja i odricanja. Jako je teško privatno uskladiti sa profesionalnim. Neki put naidje period da smo zbog utakmica i gostovanja po 20 dana odvojeni od kuća. Imam sreću da supruga jako dobro razume i podnosi moje obaveze. Imam njenu podršku, a bez toga bi išlo jako teško. Od tog 10.februara, taj vikend mi ostaje kao najlepši u životu, postao sam otac i osvojili smo kup. Mnogo je novih obaveza... Teško je da se odmorim, teško se nalazi prostor, ali tu je veliko zadovoljstvo i veliki motiv da se svi napori izdrže sa lakoćom. Ne računajući profesionalne, dete je svakako moj najveći uspeh u životu».

Koja je to situacija posle koje bi ste mogli da kažete, «to je to, zadovoljan sam trenerskom karijerom, sve ovo je imalo smisla?

"Onog trenutka kada budem rekao to, moraću da prestanem da se bavim ovim poslom. Mislim da je u prirodi trenera da stalno postavlja nove ciljeve. Trening – postoji cilj na tom treningu. Kada se završi, moram da budem zadovoljan. Utakmica – pobeda, načina na koji je pobedjen protivnik ili stvorena razlika. Ne postoji tačka, bar je ja u ovom trenutku ne vidim – do koje bi trebalo da idem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.