"Moja pravila igre" Pjerluiđi Kolina

On je fudbalski sudija koji je poznat kao i najveće fudbalske zvezde - Ronaldo, Bekam ili Zidan. U karijeri je sudio finalne utakmice Svetskog prvenstva, Lige šampiona, Kupa UEFA i Olimpijskih igara. U izdanju Samizdata B92 izašla je njegova autobiografija "Moja pravila igre" ili "Ono čemu me je fudbal naučio o životu". On je Pjerluiđi Kolina i ekipu B92 primio je u svom domu u Vijaređu u pokrajini Toskana.

Ivan Lončarević
Podeli

Pjerluiđi Kolina rođen je 1960. godine u Bolonji. Sudi od 1977. godine, u Seriji A debitovao je 1991. a znak FIFA počeo je da nosi 4 godine kasnije. Kao i mnogi drugi klinci, posebno u Italiji, pokušao je da se bavi fudbalom profesionalno, ali vrlo brzo je odustao...

Mislim da je sam pogled na moje noge i stopala dovoljan da se shvati zašto sam odustao od fudbalske karijere. Mislim da je to bila sasvim normalna stvar, i da je to nešto što se redovno dešava i u Italiji i u ostalim fudbalskim zemljama, da čovek pokuša i odsutane od ideje da bude fudbaler. Tada, 1977. godine, moj drug iz srednje škole pozvao me je da odemo na kurs za sudije i bez nekog predubeđenja otišao sam tamo i mislim da tom mom prijatelju dosta dugujem.

Karijera sudije, ako uopšte može da se priča o njoj, postaje bitna  tek na mnogo višem nivou. Završio sam fakultet u Bolonji i počeo da radim, jer sudije uglavnom imaju svoje pravo zvanje, mi nismo profesionalne sudije. U Seriju A, znači na vrhunski nivo suđenja, došao sam 1991. godine, u 31. godini života, a tada sam imao i svoj posao i karijeru. Sa sudijama nije isti slučaj kao sa fudbalerima.

Iako je jedan od najiskusnijih i najzaposlenijih sudija na svetu, Kolina za sebe kaže da je on prvenstveno finansijski savetnik, pa tek onda sudija. Završio je dva fakulteta, Pravni i Ekonomski, a njegova profesija omogućava mu da bez većih problema organizuje svoj drugi poziv – fudbalskog sudije. Iako je status sudija značajno promenjen poslednjih desetak godina, Kolina smatra da oni i dalje nisu na istom nivou kao i fudbaleri.

I dalje nismo profesionalci. Verovatno se ponašamo kao da jesmo. Pošto su naše pripreme za takmičenje na izuzetno visokom nivou, a vreme koje provodimo na treningu izuzetno je dugo. Mislim da samo u Engleskoj postoje ugovori sudija sa Savezom i njih 24 ili 25 sudija zaista su profesionalci. Ali, to nije slučaj u Italiji. Mi imamo svoj posao, a pored toga, svoje vreme u velikoj meri posvećujemo treningu i suđenju.

Pripreme podrazumevaju različite stvari. Naravno, na prvom mestu su fuzičke ili kondicione pripreme. Radimo vrlo naporno i mogu da kažem da to važi za sve sudije. Ako govorimo o testu, koji sve sudije moraju da polože pre nego što počnu internacionalnu karijeru, Kuperovom testu, distanca koju sudije moraju da istrče za 12 minuta je trenutno oko 3000 metara. U odnosu na vreme od pre 10 ili 15 godina, ta razdaljina je veća za 350 metara, što je zaista ogromna razlika. Fizičke pripreme su jako bitne, pošto je fudbal sve agresivniji i brži i sudije moraju da budu spremne za poslednje trenutke utakmice. Igrači su tada umorniji i više greše i prave nekontrolisane prekršaje i sudije, koje su takođe umorne, moraju da donesu prave odluke. Zato je neophodno da za taj period igre budete maksimalno spremni. Treniramo naporno tokom nedelje,  a na primer sudije u Italiji pripreme za novu sezonu počele su 19. jula, a sezona je počela tek 12. septembra. Dva meseca priprema, isto kao  i za klubove. Počinjemo sa individualnim radom, a zatim se skupljamo u trening kampovima početkom avgusta na 10-ak dana. Tamo treniramo dva puta dnevno, a formu kasnije održavamo sami, ali radimo po programu koji je prilagođe svakom sudiji posebno. Tokom nedelje treniramo četiri puta nedeljno, a svake druge nedelje sastajemo se u Koverćanu, u Tehničkom centru fudbaslkog saveza, gde osatjemo od četvrtka uveče do subote ujutru, treniramo, gledamo snimke utakmica, analiziramo i spremamo se na najbolji način za utakmicu koja nas očekuje za vikend.

Jedan od bitnijih delova u pripremi sudije za utakmicu je taktički i tehnički deo priprema. Moramo da poznajemo igru, kao i sve detalje o meču koji sudimo. Razlika u odnosu na trenerski posao je velika. Ono što ja moram da znam je ne kako da pobedim protivnika, već kako da budem spreman za meč u svakom njegovom aspektu. Svaka utakmica je drugačija i čak tokom jednog meča morate nekoliko puta da anticipirate šta će da se dogodi. Da biste uspeli u tome, neophodne su vam informacije, a njih sakupljate  preko video kaseta, analizom utakmica i taktike i pojedinačnih karakteristika igrača. Zamislite koliko je različita igra tima koji igra na ofsajd od drugog koji igra agresivni presing nas sredini? Vaše kretanje po terenu zavisi od poznavanja ovih stvari i da biste bili spremni da maksimalno korektno sudite, sve to morate da znate.

Čak i na takmičenjima koja su fantastično organizovana, kao što je to Liga šampiona na primer, incidenti se dešavaju. Pozicija sudije je specifična pošto je na meti uglavnom svih ljudi koji su iz bilo kog razloga nezadovoljni: igrača oba tima, trenera, navijača. Trebalo bi da, što je značaj takmičenja veće, sigurnost i bezbednost svih, pa tako i sudija, bude pitanje o kojem se ne razgovara,već podrazumeva...

Bezbednost je izuzetno važna. Ne samo sudija, već i  svih ljudi koji na bilo koji način učestvuju u nekoj utakmici – igrača, trenera, službenih lica, gledalaca... I mislim da je utakmica spektakl i kojem svi treba da uživaju. Mislim da je neverovatno da se tokom takvog događaja, neko ugrzi na bilo koji način ili povredi. Mi moramo da mislimo o tome, a čak i neki izdvojeni i na prvi pogled nebitan incident može da napravi katastrofu.

Posebno  mesto u Kolininoj karijeri zauzimaju finalne utakmice: Olimpijskih igra u Atlanti 1996, Lige Šampiona 1999. i Mondijala u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine.

Olimpijske igre su bile zanimljivo iskustvo za mene, iako nisam imao priliku da osetim tzv. "olimpijski duh", pošto se fudbalski turnir igrao van Atlante, uglavnom na Floridi i tamo sam uglavnom boravio. Nisam bio u "olimpijskom selu" nijednom i jedini meč relativno blizu  bio je finalni koji se igrao u Atini, koja je stotinak kilometara daleko od Atlante. Naravno, mogao sam da gledam sve to na TV-u, ali to nije isto...

Finale Lige šampiona na Kamp Nou 1999. godine, ne samo za mene, bilo je šokantno iskustvo. 90 minuta igralo se na jedan način i Bajern je bio bolji, postigao gol,  a onda je tim koji je zaslužio da pobedi sve to izgubio u tri minuta sudijske nadoknade vremena.

Reakcija svih, posle drugog gola Mančester Junajteda bila je neverovatna. I pobeđenih i poraženih. Neverovatno iskustvo...

Sa te utakmice imam tri suvenira: medalju koju smo dobili od UEFA, Stamov dres i Šolov dres. Mislim da su to lepe uspomene, koje ću verovatno jednom pokazati mojim unucima.

42 dana u Japanu na Svetskom prvenstvvu bio  je veliki period odvojenosti od kuće i porodice i kada sada mislim o tome, prva reakcija je – da je to strašno dugo trajalo... Bila je to velika čast za mene, da su baš mene izabrali da finale, a takvu čast u istoriji imao je izuzetno mali broj sudija.

Biti jedan od njih je fantastičan osećaj. Bilo je to vredno iskustvo, a zadovoljan sam što je finale odlično prošlo. Bio je to zanimljiv meč, oba tima bila su korektna, meč je prošao sa dva žuta kartona na samom početku utamice.

Finale će biti upamćeno i po neobičnom završetku meča, u kojem je glavni akter bio glavni sudija meča. Za sudije je inače i dalje uglavnom neobično kada pokazuju jake emocije tokom utakmice.

To se "desilo" jer je meč praktično već bio rešen. Brazil je vodio sa 2:0 i imao sam vremena da mislim i na ostale stvari, pored same utakmice. Kao mlad sudija, gledao sam kako u finalu Mondijala u Španiji u poslednjoj sekundi finalne utakmice sudija hvata loptu i diže je iznad glave i svira kraj. Shvatio sam da će mi to biti verovatno najjače sećanje na finale, ta lopta kojom se igralo. Pokušao sam da dođem do nje, ali komunikacija između mene i Brazilca sa loptom nije bila baš najuspešnija. Rekao sam mu da mi da loptu, ali on me uopšte nije čuo i počeo je da mi beži. Naravno, ja sam nastavio da ga jurim.

Naravno da i sudije osećaju i pokazuju svoju strast. Onog dana kada to nestane, nije nam više mesto na terenu. Morate da budete strasni pre, za vreme i posle meča, jer to znači da uživate u tome što radite.

Sudbina svakog sudije tokom velikog takmičenja neraskidivo je vezana za sudbinu nacionalnog tima. Kolina je možda imao malo sreća da poslednjih godina italijanski klubovi i reprezentacija nemaju baš puno uspeha, tako da je ostajao na turnirima i tokom eliminacija. Za njega kao navijača, ta činjenica nije baš najprijatnija, ali to su pravila kojih su svi svesni.

To je sasvim normalno. Sudije se biraju za takmičenje i naravno da je bitna njihova nacionalna pripadnost. Znamo za to od samog početka, a naša misija kao sudija je da budemo spremni kada nas pozovu. Nikada sudija neće biti protiv uspeha svog nacionalnog tima.

Mnogi fudbaleri su sujeverni. Ni sudije nisu izuzeci. Kolina za sebe kaže da nije sujeveran, iako je poznanta činjenica da koristi isti novčić za određivanje strana pre meča više od jedne decenije. Jednom kada ga je izgubio pretraga je trajala danima dok se novčić volšebno nije pojavio opet. Ako ništa drugo, bar je jedno vreme bio amajlija za turske klubove i reprezentaciju.

Nije to baš "srećni novčić"... Možda je nisam sujeveran, možda sam samo konzervativan, ali ja volim da koristim stvari na koje sam se navikao. Naravno da je to i dobar način da se stalno sećam stvari iz moje mladosti.

Verovatno me Turci više ne smatraju za "amajliju" pošto sam im sudio meč kvalifikacija sa Engleskom koji su izgubili. Sada sam verovatno "amajlija" za Englesku. Zavisi od mnog stvari da li će se niz pobeda nastaviti ili prekinuti. Nikada nije isto.

Uporedo sa igrom menjala se i prateća moda. Sudije su decenijama bili "ljudi u crnom", ali poslednjih godina crni dresovi su postali izuzetno retki. Za Italijane pitanje mode podjednako je važno kao i fudbal.

Kada smo počeli da koristimo druge boje dresova, bilo je to nešto sasvim novo i svi smo bili zainteresovani. Sada, skoro 10 godina kasnije, slobodni smo da sami izaberemo svoju boju i mislim da smo zatvorili krug i da većina nas najviše voli da nosi crni dres. Naravno i dizajn dresova značajno se promenio i mislim da je Diadora na primer, učinila veliku stvar u dizajniranju opreme za sudije.

Biti najbolji sudija na svetu ima mnogo prednosti, a verovatno je najveća da iz prvog reda možete da gledate najbolje fudbalere sveta iz nedelje u nedelju. Povremeno bi se Kolini putevi ukrštali i sa najboljim srpskim igračima...

Proveo sam puno godina na terenu. Ovo mi je 14-a sezona u Seriji A i imao sam priliku da upoznam mnoge velike igrače. I u Italiji i u inostranstvu. Teško je sada izdvojiti nekog posebno...


Što se igrača iz Srbije tiče, sudio sam Mateji Kežmanu i mislim da je on zaista odličan. Takođe u Seriji A, Mihajlović i Stanković su sjajni.

Sećam se kada sam prvi put video Sinišu, on je igrao u Crvenoj zvezdi utakmicu u Đenovi protiv Sampdorije. Ja sam tada bio četvrti sudija. Sećam se dve stvari sa tog meča: užasno hladnog vetra i fantastičnog Mihajlovića.

Iako se proslavio u fudbalu, Kolinina najveća strast je košarka. Igrom slučaja, ta strast je vrlo blisko povezana sa Partizanovom trofejnom generacijom košarkaša iz 1992. godine, koja je titulu prvaka Evrope osvojila u Istambulu. Dve najveće zvezde tog tima, Saša Đorđević i Saša Danilović, svoju karijeru nastavili su u Bolonji. Bolonja je grad košarke, grad velikih rivala Fortituda i Virtusa.

Nažalost, imao sam priliku da vidim koliko je dobar Saša Danilović, ali takođe, na sreću, mogao sam da uživam i u potezima Saše Đorđevića u dresu mog Fortituda. On je jedan od najboljih igrača  koji je ikada igrao u Bolonji. I dalje igra i dalje je vrlo dobar. Za Danilovića znam da je do skoro bio jedan od gazda u Partizanu.

Iako se autobiografija zove "Moja pravila igre", Kolinina knjiga prevashodno je zamišljena kao priručnik za mlade sudije i za one koji se tek spremaju da to budu. Što se samih pravila igre i poboljšanja suđenja tiče, Kolina smatra da je odgovor za sve u nama samima.

Mislim da je najbolji način da se olakša život u svim aspektima, pa tako i u suđenju, da za sve budete maksimalno spremni. Posvetite se pripremama, pokušajte da učinite sve što možete da biste sprečili sva eventualna iznenađenja. Ako ste sigurni da ste sve uradili, morate da budete zadovoljni. Isto to važi i za trenere i za igrače. Ako igrač naporno radi tokom nedelje i onda promaši penal, to je deo utakmice i to se događa. Na to ne možete da utičete.

FIFA-in starosni  limim za sudije ne dozvoljava Kolini da sudi na Svetskom prvenstvu u Nemačkoj 2006. godine. Iako se posle Evropskog prvenstva u Portugalu spekulisalo da je Kolina završio svoju internacionalnu karijeru ili čak da napušta suđenje u potpunosti, on nema nameru da se povuče sa terena.

Uživam u onome što radim i želim da nastavim da to radim i ubuduće. Sada mi je bitno da nastavim sa pripremama za utakmice za koje sam određen da sudim. Pokušavam da se ne opterećujem stvarima koje će se dogoditi u budućnosti. Zanima me ono što mi je na redu sada.

Nekoliko dana kasnije Kolinu je očekivao meč kvalifikacija za Svetsko prvenstvo 2006. između Hrvatske i Bugarske. Bilo je to još jedno suđenje bez greške i fantastičan meč bez pobednika. Posle toga nova utakmica u Seriji A, pa Liga šampiona ili UEFA-ina liga. Biće zaista teško Pjerluiđi Kolini da se navikne na život bez suđenja. Za njega suđenje jeste život...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.