Foto: Thinkstock
Foto: Thinkstock

Kraljice venecijanskih kanala: Čudesna istorija gondola

Podeli

Kada prosečan stanovnik planete Zemlje čuje reč "Venecija", momentalno sebe zamišlja kako, zavaljen u gondoli, klizi niz Veliki kanal dok sluša gondolijera kako peva neku italijansku kanconu.

Nema nikakve sumnje da je gondola simbol Venecije, iako svako ko je posjtio "Kraljicu Jadrana" i "Nevestu mora" zna da ova romantična slika ne odgovara realnosti.

Do početka 16. veka, u prestonici tadašnje Mletačke republike bilo je oko 10.000 gondola koje su plovile po njenim kanalima i prevozile zvaničnike, trgovce i robu. Međutim, gondolijeri su vrlo brzo stekli lošu reputaciju: međusobno su se sukobljavali oko teritorija i mušterija, kockali su se, otimali novac od putnika uz pretnju oružjem, pa čak i pribegavali fizičkom nasilju.

Zato su bogati Mlečani kupovali sopstvene gondole i zapošljavali po dvojicu gondolijera koji su ih prevozili po gradu i održavali čamac.

Gondola je tako postala statusni simbol, opremljena u skladu sa potrebama privatnog vlasnika, bogato ukrašena, rezbarena, pozlaćena, sa kabinom ušuškanom u svili i kadifi iza zavese, razmetljivo obojena iz želje da se privuče pažnja i pokaže da njen vlasnik, osim što iza sebe ima veliko iskustvo, takođe prati modu.

Foto: Thinkstock
Foto: Thinkstock

To što su danas sve gondole obojene u crno, posledica je odluke mletačkih vlasti iz 1562. godine, po kojoj sve gondole u Serenisimi, osim ceremonijalnih, moraju da budu crne kako bi se izbegla ekstravagancija.

Naravno, najbogatiji Mlečani radije su plaćali kazne, čime su dodatno isticali svoj superiorni status. Današnji oblik gondole su dobile u 19. veku, iako su se razvijale sve do sredine 20. veka, kada su gradske vlasti zabranile dalje modifikovanje.

U prošlosti, svaka gondola bila je izrađivana u malom porodičnom brodogradilištu koje se zvalo "skvero"; sa oca na sina pa na unuka i praunuka, i tako dalje, učilo se kako da se izabere drvo najboljeg kvaliteta, a koristila se bukva, trešnja, jela, ariš, lipa, mahagoni, hrast ili orah.

Većina deo vremenskog perioda od 500 sati, koliko je bilo potrebno za izradu jedne jedine gondole, otpadalo je na poslednju etapu proizvodnje: lakiranje vodootpornim premazom. Svaka porodica je imala svoj tajni recept koji je ljubomorno čuvala, a premaz se nanosio više puta.

Foto: Thinkstock
Foto: Thinkstock

Kada je sve bilo gotovo, celom procesu još nije bio kraj. Tada su na scenu stupali proizvođači dodatnih delova, ako se tako može reći: specijalizovane zanatlije snabdevale su svoje kolege kabinama, ornamentima i svim drugim sitnicama koje "život" znače. Izrađivači vesala postali su vremenom njihovi nerazdvojni partneri.

Raskošno rezbareni naslon za veslo, "forcola", počeo je kao krajnje jednostavna i svedena viljuška ali je evoluirao u vrlo preciznu alatku koja gondolijeru omogućava da veslom barata na bezbroj načina i tako manipuliše čamcem i snalazi se u gužvi uskih mletačkih kanala.

Krajem 19. veka, izrađivači gondola počeli su levu stranu čamca da prave širom od desne, kao protivtežu sili koju stvara jedan gondolijer, a koja je njima omogućila da upravljaju čamcem samo s desne strane, i bez dizanja vesla iz vode.

Naravno, tehnološki napredak je doveo do toga da danas postoji samo oko 400 gondola u Veneciji, čije usluge po visokim cenama koriste isključivo turisti. Rođeni Mlečani su prešli na savremenije oblike transporta po svojim kanalima, poput glisera i motornih čamaca. Da nije turista, gondole bi izumrle.

Foto: Thinkstock
Foto: Thinkstock

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 20191 idi na stranu