"Moje putovanje kroz Severnu Koreju" (FOTO)

Podeli

U leto 2013. godine Pol Fišer je posetio Severnu Koreju sa željom da proveri da li je ono što zna o toj zemlji istinito.

Foto: (stephan) / Flickr.com

Fišer je istraživao otmicu iz 1978. godine, kada su dve poznate korejske filmske zvezde držane u pritvoru i od velikog vođe bile prisiljene da snimaju filmove za njega – i to celih osam godina.

Kako sam Fišer kaže, njegovo iskustvo u Severnoj Koreji je bilo toliko bogato da bi mogao da napiše celu knjigu anegdota o stražarima koji su ga čuvali, prelepim devojkama koje su obučene kao stjuardese iz šezdesetih kao i o eliti koja je bila bliska predsedniku zemlje.

Prenosimo vam njegovu reportažu u celosti:

Foto: David Stanley / Flickr.com

Jedno od pitanja koji mi najčešće postavljaju u vezi sa Severnom Korejom jeste da li sam ikad strahovao za svoju bezbednost. Da budem iskren, odgovor je “ne”. Čak i kada sam se našao bez pasoša na aerodromu u Pjongjangu, sa grupom naoružanih vojnika oko sebe, više sam osećao zbunjenost nego strah.

Priča se dešava u vreme dok se vođin sin Kim, koji tada još nije bio predsednik, bavio državnom propagandom. To je bilo vreme kada je on sporo, ali sigurno počeo da kreira atmosferu koja danas vlada u zemlji – opsesivno idolopoklonstvo prema vladajućem režimu, potpuno jedinstveno u svetu.

Ispostavilo se da su filmovi bili ključni kada je u pitanju kreiranje kulta vođe. Kim Džong-Il je bio opsednut filmovima i od svoje 27. godine, pa sve do smrti, nadzirao je snimanje bukvalno svakog severnokorejskog filma. To me je toliko zaintrigiralo da sam morao i sam da se uverim u to i da posetim taj čuveni Kimov filmski studio, koji i danas izgleda gotovo isto kao u njegovo vreme.

Foto: Roman Harak / Flickr.com

Kada putujete kroz Severnu Koreju, uvek su uz vas “turistički vodiči” kojima bi bolje pristajalo ime “stražari”. Oni su uz vas svaki put kada napustite hotel, plan kretanja se zna unapred, promene nisu dozvoljene, a razgovor sa “običnim” stanovništvom je strogo zabranjen.

U Pjongjang možete doći iz Pekinga avionom ili vozom. Iako sam planirao da putujem vozom, u poslednji čas sam se predomislio i krenuo sam na put avionom. Zbog toga sam proveo taj dan sam na aerodromu – moji “vodiči” su me čekali na železničkoj stanici.

Aerodrom u Pjongjangu izgledao kao ogroman hangar i tog leta je samo jedan avion dnevno sletao. Zgodna službenica na aerodromu je uzela moj pasoš i počela da proverava ko sam i zašto sam došao. (Lepe službenice na aerodromima su standard u Severnoj Koreji, a sve je to strategija vlasti da već na samom dolasku šarmira turiste.)

Foto: (stephan) / Flickr.com

Vodiči se dodeljuju svakom turisti, na osnovu njihovih pasoša. Ja sam Švajcarac, tako da sam dobio vodiče koji govore nemački jezik. Ja ne govorim nemački. Oni ne govore engleski.

Ubrzo su mi zamenili vodiča i dobio sam ženu u ranim četrdesetim, koja se poslom vodiča bavila tek nekoliko godina.

Foto: Roman Harak / Flickr.com

Severnokorejsko društvo je podeljeno u hijerarhijske kaste. Samo takozvana elita može da živi u Pjongjangu, da bude član partije, kao i da radi najbolje poslove ili poslove tokom kojih mnogu stupiti u kontakt sa strancima.

Međutim, čak iako je bila član ove “elite”, žena koja je bila moj vodič morala je da se bavi tim poslom zato što je njen muž prestao da radi za partiju i morali su od nečeg da prežive.

Nisam saznao zašto je on prestao da radi za partiju, ali mi je bilo jasno da ju je sama činjenica da mi je to pomenula mogla dovesti u veliku nevolju kod vlasti.

Foto: David Stanley / Flickr.com

Posetioci Severne Koreje obično odsedaju u Hotelu Koryo sa 45 spratova na ostrvu nasred reke Tedong, koja protiče kroz Pjongjang.

Samo jedan od 45 spratova bio je u upotrebi, dok sam ja boravio u njemu. Ostali su bili mračni i prazni.

U hotelu možete naći prodavnicu poklona, restoran i bar, kao i malu kockarnicu u podrumu, koju vode Kinezi.

Restoran, koji se nekada okretao na vrhu hotela, više se ne okreće, ali je ipak dobro mesto da kupite preskupo pivo i gledate kako u 22 h svake noći nestaje struje širom grada. Osvetljeni ostaju samo portreti i statue Lidera.

Otprilike u isto vreme zatvaraju se mostovi do ostrva, kako niko od turista ne bi bez nadzora lutao gradom.

Kupujete pivo, jer je sve u Severnoj Koreji, uprkos pričama o njihovom socijalističkom raju, orijentisano na novac.

Foto: Clay Gilliland / Flickr.com

Prva stvar koju uradite kada dođete u Pjongjang jeste obilazak čuvenih statua Lidera na brdu Mansu, gde vam preporučuju da date pet evra za cveće koje treba da spustite pored njegovih nogu. (Ja sam odbio.)

Poslednja stvar pre odlaska jeste prolazak pored prodavnice poklona na aerodromu.

Sve je mapirano i organizovano. Svaki obrok se jede u specijalnim restoranima za strance (obično praznim, pošto samo 600 do 1.500 Zapadnjaka godišnje poseti Severnu Koreju), gde dobijate bogatu trpezu (doduše, sumnjivog kvaliteta) i ubeđivanja da hrane u Severnoj Koreji ima u izobilju.

Foto: Matt Paish/ Flickr.com

Stanice na turi su iste za sve posetioce i čuvari u vojnim uniformama raspoređeni su na svakom koraku. Turistima je dozvoljeno da fotografišu gotovo sve u Pjongjangu, ali ne i vojsku i obične ljude, osim ako su u nekom kostimu ili su ulični izvođači.

Van Pjongjanga struje gotovo da nema i nema automobila. Stariji pogrbljeni ljudi guraju kolica uz uzbrdice po nepodnošljivoj vrelini.

Vaši vodiči će vam reći da su oni “dobrovoljci”.

Foto: Matt Paish/ Flickr.com

Sve je to zastrašujuće. Niste uplašeni za sebe, nego za sve te ljude. Svi deluju uplašeno, iscrpljeno, kruto.

Kad me neko pita kako izgleda Pjongjang, obično kažem da me podseća na Diznilend neposredno pre otvaranja: osoblje je iscrpljeno, dopola obučeno u kostime, muzika trešti sa razglasa, a zgrade i “istorijski spomenici” izgledaju lažno i plastično. Ipak, realnost ostavljate pred vratima, jer ste sada u svetu fantazije.

Baš je tako. Ali je takođe i kao poseta zatvoru – užasnom, skučenom, zatvoru u kom vas svi zatvorenici ubeđuju da vi zapravo niste u zatvoru, nego u divnom odmaralištu.

Ako se iluzija razbije, nećete vi biti kažnjeni, nego zatvorenici, pa ste u obavezi da ostanete u igri.

Foto: (stephan) / Flickr.com

Nudi vam se svaki suvenir iz tog zatvora, šaren i kičast. Novac koji trošite pomaže zatvoru da nastavi s radom.

Ipak, poseta je jedan od vrlo malo načina na koje možete imati kontakt s ovim svetom, da ga zaista razumete, da vidite zatvorenike s ljudskim licima, a ne samo njihove uniforme. Da li je dobro posećivati ga? Ili je to neka vrsta saučesništva?

Prošlo je više od dve godine i ja i dalje razmišljam o ljudima koje sam sreo u Pjongjangu i pitam se kako sada žive.

Kada odete, više ne možete da se dopisujete s njima, ali oni i to mesto zauvek ostaju s vama.

Foto: Roman Harak/ Flickr.com

Ima nešto u Severnoj Koreji zbog čega svako ko je poseti ostaje “navučen”. Ne na iluziju koju promovišu lideri, nego na gigantsko, tragično ljudsko platno razapeto iza njih.

Jednog dana, svi mi se nadamo, vratićemo se kada “Kimovi” odu, a zatvorenici budu oslobođeni, a mi konačno slobodno progovorimo s njima.

.

Foto: Roman Harak / Flickr.com

Foto: (stephan) / Flickr.com

Foto: Roman Harak / Flickr.com

Foto: Roman Harak / Flickr.com

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 20191 idi na stranu