"Kada sam imala četrnaest godina, otac me je odveo u striptiz klub"

Knjiga “Prolazim kroz zidove“ u izdanju Samizdata B92 na živopisan i snažan način predstavlja jedinstveno životno iskustvo jedne od najpoznatijih svetskih umetnica Marine Abramović. Treći deo vam prenosimo u celosti.

Izvor: B92
Podeli

Knjigu "Prolazim kroz zidove" možete poručiti i putem sajta Samizdat B92

Prethodni deo pročitajte ovde

Prvu menstruaciju dobila sam u dvanaestoj godini, a trajala je duže od deset dana – mnogo sam krvarila. Krv je neprestano nadolazila, ta crvena tečnost samo je isticala iz mog tela i nikako nije prestajala. Budući da sam u detinjstvu nekontrolisano krvarila i često bila smeštena u bolnicu, mnogo sam se plašila. Mislila sam da umirem.

Šta menstruacija zapravo jeste nije mi objasnila majka, već naša služavka Mara. Mara je bila ljubazna, punačka žena velikih grudi i punih usana. A kad me je s takvom toplinom zagrlila da bi mi ispričala šta se dešava s mojim telom, odjednom sam osetila neobičan nagon da je poljubim u usta. To ipak nisam izvela – taj trenutak me je veoma zbunio, a nagon se nije vratio. Takođe, u to vreme počela sam da masturbiram, često, i uvek s dubokim osećanjem stida.

S pubertetom nastupile su i moje prve migrene. Majka ih je takođe imala – jednom ili dvaput nedeljno vraćala se ranije s posla i zatvarala se u svoju zamračenu spavaću sobu. Baka joj je stavljala nešto hladno na glavu, komade mesa ili krompir ili krastavac, i niko nije smeo da se čuje u stanu. Razume se, Danica se nikad nije žalila – takva je bila njena spartanska odlučnost.

Nisam mogla da poverujem koliko su bolne migrene koje sam dobijala: majka nikad nije govorila o svojim migrenama, niti mi je ikad uputila neku reč razumevanja povodom mojih. Napadi su trajali po čitava dvadeset četiri sata. Ležala sam na krevetu u agoniji, povremeno trčeći u kupatilo da istovremeno povraćam i ispraznim creva. Od toga mi se bol dodatno pojačavao. Izvežbala sam se da ležim potpuno mirno u određenim položajima – dlana položenog na čelo, ili savršeno ispravljenih nogu, ili glave nagnute na određeni način – koji su mi naizgled pomalo olakšavali tu agoniju. Tako sam počela da učim kako da prihvatim i prevaziđem bol i strah.

Otprilike u isto vreme, ispod čaršava u ormanu pronašla sam dokumente o razvodu braka. No, majka i otac nastavili su da žive zajedno – u paklu – još tri godine. Spavali su u istoj sobi, s pištoljima pored uzglavlja. Najgore je bilo kad se otac vraćao kući kasno noću, a majka bi pobesnela, pa bi se potukli. Onda bi dotrčala u moju sobu, izvukla me iz kreveta i držala pred sobom kao štit, da bi prestao da je tuče. Nikad nije uzimala mog brata, uvek mene.

Ni dan-danas ne mogu da podnesem kad neko u ljutnji povisi glas. Kad to neko uradi, potpuno se ukočim. Kao da mi je neko da injekciju – naprosto ne mogu da se pokrenem. Automatski tako reagujem. Dešava mi se da se i sama naljutim, ali mi dugo treba da bih vrisnula od besa. Za to je potrebna neverovatna količina energije. Ponekad vrištim kad izvodim performanse – to je način da iz sebe isteram demone. Ali tada ne vičem na nekoga.

Otac je sa mnom održavao prijateljski odnos, a prema majci sam osećala sve veće neprijateljstvo. Kad sam imala četrnaest godina, majka je postala jugoslovenska delegatkinja u Unesku u Parizu, pa je tamo boravila po nekoliko meseci bez prekida. Kad je prvi put otišla, otac je došao u salon noseći velike klinove, popeo se na merdevine i zakucao ih u tavanicu. Malter je svuda popadao! Na klinove je zakačio ljuljašku za brata i mene, i bili smo oduševljeni. Bilo nam je kao u raju – osećali smo se potpuno slobodno. Kad se majka vratila, eksplodirala je od ljutnje. Ljuljašku smo uklonili.

Za četrnaesti rođendan otac mi je poklonio pištolj. Bio je to divan, mali pištolj s drškom od slonovače i izgraviranom srebrnom cevi. „To je pištolj koji se nosi u maloj tašni za operu“, objasnio mi je. Nikad nisam znala da li se šali ili ne. Želeo je da naučim da pucam, pa sam ponela pištolj u šumu i tamo opalila nekoliko puta – a onda sam ga slučajno ispustila u dubok sneg. Nikad ga nisam našla.

Takođe kada sam imala četrnaest godina, otac me je odveo u striptiz klub. To je bilo krajnje neprikladno, ali nisam ništa pitala.

Želela sam najlon čarape, koje moja majka nije dozvoljavala: govorila je da samo prostitutke nose takve čarape. Otac mi ih je kupio. Majka ih je bacila kroz prozor. Znala sam da me on podmićuje – da bih ga volela, da majci ne bih govorila o njegovim nestašlucima – ali majka je znala sve.

Nikad nije dozvoljavala bratu i meni da kući dovodimo prijatelje, jer se smrtno plašila infekcija. Bili smo toliko stidljivi da su nam se druga deca podsmevala. No, jednom prilikom moja škola imala je program razmene đaka s Hrvatskom. Otišla sam u kuću jedne hrvatske devojčice u Zagrebu, a njena porodica bila je predivna. Roditelji su ispoljavali ljubav međusobno i prema deci; uvek su zajedno obedovali, razgovarali i mnogo se smejali. Onda je ta devojčica došla u moju porodicu, i to je bilo užasno. Nismo govorili. Nismo se smejali. Nismo čak ni sedeli zajedno. Veoma sam se stidela – sebe same i moje porodice, tog potpunog nedostatka ljubavi u našem domaćinstvu – a to osećanje stida pričinjavalo mi je paklene muke.

Kad sam imala četrnaest godina, pozvala sam jednog školskog druga u naš stan, da igramo ruski rulet. Niko nije bio kod kuće. Uradili smo to u biblioteci, sedeći za stolom jedno preko puta drugog. Uzela sam očev revolver s njegovog noćnog stočića, izvadila sve metke sem jednog, zavrtela burence i dala pištolj tom drugu. On je prislonio cev na slepoočnicu i povukao okidač. Čulo se samo škljocanje. Dodao je pištolj meni. Prislonila sam ga uz slepoočnicu i povukla okidač. Ponovo, čulo se samo škljocanje. Onda sam uperila pištolj prema polici s knjigama i povukla okidač. Čuo se jak prasak i metak je preleteo preko sobe i zabio se pravo u hrbat Idiota Dostojevskog. Minut kasnije oblio me je hladan znoj i nisam mogla da savladam drhtavicu.

*

U tinejdžerskom uzrastu bila sam očajnički nezgrapna i nesrećna. Sebe sam smatrala najružnijim detetom u školi, mislila sam da sam izvanredno ružna. Bila sam mršava i visoka, a deca su me zvala Žirafa. Zbog visine sam morala da sedim u poslednjoj klupi, ali nisam mogla da vidim tablu, pa sam dobijala loše ocene. Na kraju su shvatili da su mi potrebne naočare. Ne govorim o normalnim naočarama – bile su to ružne naočare iz komunističke zemlje, s debelim staklima i teškog rama. Stoga sam pokušavala da ih slomim tako što sam ih stavljala na stolicu i sedala na njih. Ili sam ih stavljala u okvir prozora, pa sam ga „slučajno“ zatvarala.

Majka mi nikad nije kupovala odeću kakvu su imala druga deca. Na primer, u to vreme žiponi su bili u velikoj modi – umirala sam od želje da ga dobijem, ali ona nije htela da mi ga kupi. Ne zato što moji roditelji nisu imali novca. Bilo je novca. Imali su više novca od bilo koga drugog jer su bili partizani, bili su komunisti, bili su crvena buržoazija. Stoga, da bi izgledalo kao da nosim žipon, oblačila sam po šest ili sedam suknji ispod one na vrhu. Ali to nikad nije izgledalo kako treba – videli su se slojevi suknji, ili su suknje spadale.

A tu su bile još i ortopedske cipele. Pošto sam imala ravne tabane, morala sam da nosim specijalne korektivne cipele – i to ne bilo kakve, nego grozne, socijalističke cipele: od debele, žute kože, duboke do članaka. Nije bilo dovoljno što su teške i ružne; majka je otišla kod obućara i tražila da mi na svaki đon postavi po dva metalna blokeja, poput potkovica, da bi cipele duže trajale. Zbog toga se čulo klip-klop kad hodam.

O, Bože, svuda su me čuli u tim klip-klop cipelama. Plašila sam se čak da idem ulicom. Ako je neko išao iza mene, ulazila sam u neki haustor da ga pustim da prođe – toliko me je bilo sramota. Posebno pamtim jednu prvomajsku paradu, kad je našoj školi pripala velika čast da maršira pred Titom lično. Morali smo da održimo savršen poredak – mesec dana smo vežbali u školskom dvorištu, da ne bude nikakve greške. Ujutru prvog maja postrojili smo se za početak parade, i bezmalo čim smo počeli da marširamo meni je otpao jedan blokej, te nisam mogla normalno da hodam. Odmah su me izbacili iz parade. Plakala sam od stida i ljutnje.

Dakle, pokušajte da zamislite – imala sam mršave noge, nosila ortopedske cipele i ružne naočare. Majka me je šišala visoko iznad ušiju i pričvršćivala mi kosu šnalom, a oblačila me je u teške, vunene haljine. A imala sam dečije lice, ali s neverovatno velikim nosem. Moj nos je bio odrastao, ali lice nije. Osećala sam se grozno ružnom.

Često sam pitala majku mogu li da operišem nos, a ona bi me svaki put ošamarila. Onda sam skovala tajni plan.

U to vreme Brižit Bardo je bila velika zvezda, a meni je predstavljala ideal seksualne privlačnosti i lepote. Mislila sam da bi sve bilo dobro kad bih samo mogla da imam nos kao Brižit Bardo. Stoga sam smislila plan koji mi je izgledao apsolutno savršen. Isecala sam fotografije Brižit Bardo iz svakog ugla – slike na kojima gleda pravo u fotoaparat, levi profil, desni profil – da bih prikazala njen prelepi nos. I sve te fotografije stavljala sam u džep.

Majka i otac imali su ogroman, drveni bračni krevet. Bilo je prepodne, kad je otac obično igrao šah u gradu, a majka je volela da izlazi na kafu s prijateljicama, tako da sam ostala sama u kući. Ušla sam u njihovu spavaću sobu i rešila da se vrtim ukrug najbrže što mogu. Htela sam da padnem na tvrdu ivicu kreveta i da slomim nos, da bih mogla da odem u bolnicu. Imala sam u džepu slike Brižit Bardo, i smatrala sam da bi lekari, dok budem tamo, lako mogli da mi doteraju nos tako da liči na njen. To mi je izgledalo kao savršen plan.

Stoga sam se dugo vrtela i pala na krevet, ali sam promašila nos. Umesto toga, duboko sam se posekla po obrazu. Dugo sam ležala na krevetu, krvareći. Na kraju je majka došla kući. Osmotrila je situaciju strogim pogledom, a onda je one slike bacila u klozetsku šolju i ošamarila me. Kad se osvrnem na to, drago mi je što nisam uspela da slomim nos, jer mislim da bi na mom licu nos Brižit Bardo izgledao užasno. Osim toga, poružnela je u starosti.

*

Moji rođendani predstavljali su tužne, a ne srećne događaje. Pre svega, nikad nisam dobila pravi poklon, a osim toga, moju porodicu nikad nije krasilo istinsko zajedništvo. Nikad nije bilo nikakve radosti. Sećam se da sam na šesnaesti rođendan mnogo plakala, jer sam prvi put shvatila da ću umreti. Osećala sam da me niko ne voli i da su me svi napustili. Stalno sam iznova slušala Mocartov Klavirski koncert broj 21 – u toj kompoziciji postoji jedan motiv na koji sam se odazivala intenzivnim duševnim bolom. A jednom prilikom sam zaista isekla vene. Toliko sam krvarila da sam mislila da ću umreti. Ispostavilo se da sam zasekla duboko, ali sam promašila ono najvažnije, radijalnu arteriju. Baka me je odvela u bolnicu, gde su mi stavili četiri kopče; majci nikad ništa nije rekla.

Imala sam običaj da pišem tužne pesme o smrti. Međutim, u mojoj porodici nikad se nije govorilo o smrti, naročito pred bakom. Pred njom nikad nismo govorili ni o čemu neprijatnom. Mnogo godina kasnije, kad je izbio rat u Bosni, moj brat se popeo na krov zgrade u kojoj je bio bakin stan i stao da trese njenu televizijsku antenu, da bi pomislila da nešto nije u redu s televizorom – koji smo zatim odneli „na popravku“. Zahvaljujući tome (kao i činjenici da uopšte nije izlazila iz kuće), nikad nije saznala za taj rat.

Kad sam imala sedamnaest godina, majka i otac su priredili zabavu, da proslave godišnjicu: osamnaest godina srećnog braka. Na večeru u našoj kući pozvali su sve svoje prijatelje, a kad su svi otišli, ponovo je počela drama.

Otac je otišao u kuhinju da pere sudove, što je bilo neobično, jer nikad ništa nije radio u kuhinji. Iz nekog neobjašnjivog razloga, bio je u kuhinji i rekao mi je: „Hajde de operemo šampanjske čaše. Ti ćeš da ih sušiš.“

Uzela sam krpu i spremila se da brišem čaše. Ali, slučajno je razbio prvu čašu koju je prao, a u tom času u kuhinju je ušla majka, videla razbijeno staklo na podu i naprosto eksplodirala. Upravo su bili proveli nekoliko sati pretvarajući se da su srećni, pa su se u njoj nakupile ljutnja, ogorčenost i bes. Videla je razbijeno staklo na podu i počela da viče na oca zbog svega: što je trapav, što im je brak katastrofalno loš, što ima mnoge ljubavnice. On je samo stajao. A ja sam ćutke posmatrala, držeći kuhinjsku krpu u ruci.

Vikala je bez prestanka, a otac ništa nije govorio. Nije se mrdnuo. Bilo je to kao u nekom Beketovom komadu. Pošto je minutima potrajala njena tužbalica o svim gadostima u njihovom braku, zaustavila se, jer on nije odgovarao. Na kraju joj je rekao: „Jesi li završila?“ Kad je odgovorila potvrdno, uzeo je ostale šampanjske čaše i jednu po jednu porazbijao o pod, svih jedanaest. „Ne mogu ovo da slušam još jedanaest puta“, rekao je i izašao iz stana.

To je bio početak kraja. Ubrzo se zauvek iselio. One noći kad je otišao ušao je u moju sobu da se pozdravimo, i kazao mi je: „Ja sad idem i ne vraćam se, ali nas dvoje ćemo se i dalje viđati.“ Zatim je otišao u hotel i više se nikad nije vratio.

Sutradan sam toliko plakala da sam doživela neku vrstu nervnog sloma. Morali su da pozovu doktora da mi dâ lek – nisam mogla da prestanem da plačem. Bila sam izbezumljena od tuge, jer mi je otac uvek pružao ljubav i podršku. Znala sam da ću biti još usamljenija sada kad je otišao.

Ali, onda se uselila baka.

Sva prava zadržana. Nijedan deo ove knjige ne može se koristiti niti reprodukovati u bilo kom obliku bez pismene saglasnosti izdavača.

Četvrti odlomak iz knjige "Prolazim kroz zidove" Marine Abramović možete pročitati sutra, samo na b92.net/kultura.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 8 idi na stranu