Rugova, Tači i Bakali postali likovi u romanu

U delima Vetona Suroija opisuje se čitava albanska elita, dok je Jevrem Brković svojevremeno brutalno pretučen jer je u „Ljubavniku Duklje” demaskirao čitav crnogorski režim.

Podeli

I Davorjanka u romanu

Vladislava Gordić Petković pominje roman Mirjane Đurđević „Odlazak u Jolki Palki ili lažna uzbuna u Aleji zaslužnih” i junakinju cvećarku koja živi u Rusiji. Napad demencije navešće je da pomisli da se zove Davorjanka Paunović, kao Titova sekretarica, recitovaće Nazorovu pesmu „Hajdi jaše na čelu kolone” i u bunilu napisati knjigu od hiljadu stranica…

Piše: Mirjana Sretenović

Izvor: Politika.rs

Gledamo ih svaki dan na televiziji, o njima pišu novine, direktno nam utiču na kvalitet života, pa da li još neko želi da čita roman u kojem su politički lideri još i književni junaci?

Baš to je slučaj sa novim romanom osnivača lista Koha ditore i nekadašnjeg političara Vetona Suroija „Definicija ljubavi Marije Đoni”, ljubavnoj i istorijskoj priči, s elementima trilera i detektivskog romana, u kojem pod književnom maskom srećemo aktere političkih zbivanja na Kosovu tokom druge polovine 20. veka.

Lik profesora u ovom romanu, u izdanju "Samizdata", neodoljivo podseća na Ibrahima Rugovu, lidera kosovskih Albanaca tokom srpsko-albanskih pregovora 1998. u Rambujeu. Pored njega, tu su i druge važnije ličnosti koje su obeležile vreme uoči bombardovanja Srbije i ulaska međunarodnih snaga, pod vođstvom NATO, na Kosovo.

"Ti likovi su takođe predstavljeni kao funkcije (takva su im i imena), uključujući i stereotipni prikaz Vrhovnog komandanta, koji je metafora Tita, sa njegovim brojnim suprugama, kao pop-kulturnim ikonama", kaže prevodilac romana Đorđe Božović, asistent na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Vodeći lik romana, bivši pokrajinski funkcioner Met Roka, verovatno predstavlja Mahmuta Bakalija, koji je zapravo paradigma uspona i pada jugoslovenskog socijalističkog čoveka druge polovine 20. veka, makar on bio i podređene manjinske narodnosti.

"S pričom o njemu ja sam kao čitalac mogao snažno da se identifikujem kao sa pričom i o svojoj, i mnogim drugim porodicama koje su emancipaciju doživele u periodu jugoslovenskog realsocijalizma, uključujući verovatno i porodicu samog autora, jer je roman posvećen Vetonovom ocu Redžaiju Suroiju, društveno-političkom radniku Kosova i ambasadoru SFRJ", ističe Božović.

U knjigama eseja „Zmijske noge” i „Ambasador i druge jeretičke beleške”, Suroi piše o ljudima i događajima čiji je bio svedok ili učesnik, a koji su, po njegovom sudu, odveli Kosovo na stranputicu.

"Prvi naslov govori o političkoj figuri i osvajanju vlasti Hašima Tačija, zvanog Zmija, i njegove organizacije OVK, za koju Suroi kaže da niti je oslobodilačka, niti je bila vojska, niti zaista pripada Kosovu. Prikaz Tačija i njegovih saradnika kao uzurpatora svih institucija društva toliko je snažan da su njegove pristalice i članovi bivše OVK Suroijevu knjigu na Kosovu nekoliko puta i javno spaljivali u znak protesta", ističe sagovornik "Politike".

Tači se, dodaje, ovde pojavljuje kao vešto oblikovan književni lik, ali i podvrgnut rigoroznoj političkoj analizi, onako kako ga je sam Suroi video, kao neveštog ali beskrupuloznog, bez ijedne vrline, samozaljubljenog, kakvi su i svi njegovi bliski saradnici, bilo da su kontroverzni preduzetnici, bilo da su bivši gimnazijski ili univerzitetski profesori koji plagiraju svoje radove.

Za postupak karakterizacije junaka Suroi koristi dijalekte njihovog zavičaja, sela i plemena, koje duhovno nikada i ne napuštaju, čak i kada se, igrom slučaja, kao članovi kosovske delegacije nalaze u zamku u Rambujeu na međunarodnim pregovorima.

"Sve vreme se gradi kontrapunkt između bahatog Tačija i njegove OVK s jedne strane i glasa samog naratora i mudrog i uzdržanog lika Ibrahima Rugove s druge, kao i istorijskog primera kosovskih partizana predvođenih Fadiljem Hodžom, koji su pre 70 godina izvojevali slobodu i izgradili, a ne uzurpirali institucije modernog društva na Kosovu. Sličan je postupak i u 'Ambasadoru', gde se ponovo pojavljuje Rugovin lik nasuprot liku radikalnih islamista poput Ljavdrima Muhadžerija ili Al Albanija, čija porodična i lična istorija može da se čita i kao svojevrsni mali roman u romanu. Dok se raznovrsni likovi smenjuju i uparuju, poput komičnog para Sejde Bajramovića i Atifete Jahjage u 'Ambasadoru', Rugova ostaje kao konstanta u Suroijevim delima", ističe Božović.

Da li Crnogorci vole da čitaju romane o političarima?

Roman „Ljubavnik Duklje” Jevrema Brkovića, osnivača Dukljanske akademije nauka i umetnosti i navodnog oca crnogorske nacije, iz 2006. godine, u kojem se „usudio” da piše o vezi između kriminalaca i političara, brzinom munje je nestao iz knjižara. Da je rasprodat, kako su tvrdili neki mediji, nije jasno zašto izdavač nije izdao drugo izdanje tog crnogorskog bestselera. Nedugo posle objavljivanja te knjige, pisac je brutalno pretučen u centru Podgorice, dok je njegov telohranitelj ubijen pokušavajući da ga zaštiti.

U toj knjizi u kojoj se pominje okruženje Mila Đukanovića – bogataši i mafijaši, korišćeni su pseudonimi, ali svaki crnogorski građanin znao je ko se krije iza tih literarnih asocijacija. Autor je izjavio i da je očekivao napade s obzirom na „poluurbani mentalitet”, ali da nije mogao da zamisli da će u 21. veku u Crnoj Gori da pucaju na pisce zbog moguće asocijacije na neke kontroverzne osobine društva o kojem roman govori.

U srpskim romanima lideri se ne kriju iza pseudonima ili lažnih identiteta – u popularnim „Kandžama” Marko Vidojković opisao je atmosferu beznađa Miloševićeve Srbije, a u nastavku „Kandžama 2” njegov junak postao je diler droge. Kako se bliži smak sveta, na tržištu se pojavljuje novi opijat „AV AV”, zbog kojeg se svi ponašaju kao da žive u nekom lepom snu.

Kod Svetislava Basare, u romanu „Gnusoba”, glavni junaci sastaju se u Mažestiku 12. marta, a kasnije raspravljaju o Zoranu Đinđiću koji se, po njihovom mišljenju, upustio u zaludan posao da dovede svoje sunarodnike u kakav-takav red. Jedan od junaka primećuje da je Đinđić sve stvari merio aršinima večnosti, za razliku od njegovih neprijatelja, „čovekolikih hijena, svirepih nacionalnih predatora koji su večnost premeravali dužinama svojih debelih creva”.

Književni kritičar Vladislava Gordić Petković primećuje da pisci pišu o političarima sa željom da raskrinkaju njihove strategije predstavljanja, često previđajući da književni likovi traju mnogo duže nego naše pamćenje živih modela koji su ih inspirisali.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 8 idi na stranu