Raša Popov: Zagonetkar, odgonetkar, dosetkar - naš deda

Pisac, pesnik za decu, glumac, novinar, pronalazač, osoba uz koju su generacije odrasle i svačiji deda - u najlepšem smislu te reči - Raša Popov preminuo je u 84. godini u Beogradu.

Slobodan Maričić
Podeli
Foto: Tanjug/Jaroslav Pap
Foto: Tanjug/Jaroslav Pap

“Draga Jano, zimi moramo da imamo sasvim dobre kape”, kaže deka sede brade devojčici do sebe, rečima koje su se lagano vukle jedna za drugom kao kakav vagon.

Na sebi ima crne pantalone, crni kaput, ljubičasti šal i veliku, belu, ali retku bradu. Lice mu je dobroćudno, kosa seda, a na duguljasti nos okačio je naočare. Star je, što deke često znaju da budu, ali to ne sprečava duh običnog deteta u njemu, ušuškan tamo negde iza trećeg i četvrtog para rebara sa leve strane, da se igra i veruje u dobro na ovom svetu.

“A neki ljudi kažu - čizma glavu čuva, šubara je kvari. Kao najvažnije je da zaštitiš noge“, dodaje dok nekoliko banaćanski lepih slova Š i posle tačke nastavlja da šššušššti u vazduhu.

Hvata se za noge, a devojčica ponavlja isto.

“Eeee, ne dam se ja prevariti, tu sam ja njih čekao“, a Č počinje da čččangrlja naokolo. “Zato sam ja nabavio ovu kapu jaku ili jakuljaču. Ona je odlična za šetnju. Ima otvor lep i velik za gledanje, za disanje i za govorenje.“

“Ko ti je napravio tu kapu?“, pita ga plavokosa gospođica od sedam-osam godina koja sedi prekrštenih nogu kao prava dama.

I ona ima kapu, samo žutu, da joj se slaže uz žutu haljinu, naravno.

“To mi je napravila moja supruga Rada.“

“Ali, Rašo, ja nemam suprugu“, odgovori dama u žutom.

“Tebi baka može da isplete.“

“Moja baka sve zna da isplete.“

“Ima dece i ljudi, ne žele ni da gledaju oko sebe, ni da razgovaraju, ne žele čak ni da udišu duboko taj hladni zimski vazduh. Za njih sam napravio specijalnu kapu za negledanje, nepričanje i neduboko disanje“, kaže joj Raša i spušta deo svoje kape preko lica.

U sledećem trenu kapa se našla i na glavi male gospođice.

“Je l' da da ti je divno?"

“Grozno mi je unutra jer je mrak“, odgovara mu ona.

“Ali sigurno ti je sasvim toplo, a sem toga ne moraš da gledaš sve stvari oko sebe. Pravo da ti kažem, nisu sve stvari za gledanje“, kaže Raša dok družina Č, Ž i Š zvrnda po sobi.

Foto: Tanjug/Jaroslav Pap
Foto: Tanjug/Jaroslav Pap

Banaćanin, ne Vojvođanin

Raša Popov je uvek isticao jedno – on je Banaćanin, ne Vojvođanin.

“To je istina. Jer, Banat je, kao i Srem i Bačka, poseban entitet. Kako kažu - u Banatu su smeštene ludnice, u Sremu je velika tamnica, a u Bačkoj su Matica srpska i pozorišta, pošto su Bačvani najkulturniji. Simpatična mi je ta podela Vojvodine”, rekao je jednom Raša Popov.

Kako kaže, njegova žena Rada otkrila je šta je “glavno lalinsko”:

“Kada im preti opasnost, skreću pažnju na nešto sasvim sporedno.”

Pisac, pesnik za decu, glumac, novinar, pronalazač, osoba uz koju su generacije odrasle i svačiji deda - u najlepšem smislu te reči - Raša Popov preminuo je u 84. godini u Beogradu.

Ljudi ga uglavnom pamte po ulogama u “Šeširu bez dna” i “Fazonima i forama”, iako je imao običaj da kaže da je zapravo uvek igrao samoga sebe.

"Da biste uspešno razgovarali sa detetom, vi morate da se popnete na njegov nivo. Raši je to uspelo jer je u seriji 'Fazoni i fore' ušao u dečju maštu. Ušao je u dečja srca zauvek", kaže o Raši Popovu njegov brkati prijatelj Ršum.

Pesnik za decu Mošo Odalović kaže da je Raša Popov bio ”dragocen, neponovljiv, zagonetkar, odgonetkar, dosetkar i znalac mnogih tajni“.

“Svojom bajkovitom pojavom, bezazlenim licem, pa i alarmantnim glasom - očas bi se snašao međ radoznalim, krupnookim derištima, a sebi sasvim ravnopravnim. Na to su pristajali i uspevali samo bogomdani, kakav nam beše Radivoj Raša Popov", navodi Odalović.

Raša Popov je bio oličenje toplote i humanizma. Junak brojnih detinjstava. Svačiji deda.

Pričao je priče.

O matematici, o hemiji, o šargarepama, o pantalonama, o eksplozivnom svemirskom modulatoru, o loptama, o rajsferšlusima, o sandalama, o čačkalicama.

O čemu god, nije uopšte bilo bitno, svi su slušali.

Zato i ne čudi jedan od komentara koji je na sajt B92.net stigao posle vesti da je Raša umro.

”Imala sam tu čast da odrastam u njegovo vreme“, napisala je izvesna lilibg.

Foto: Tanjug/Jaroslav Pap
Foto: Tanjug/Jaroslav Pap

Rođen je 26. juna 1933. u njegovom Mokrinu, poznatom po jednom bokseru i pesniku, borbama onih životinja koje su spasle veliki Rim i tucanju jajima.

”Mene pitaju od kad znaš Miku Antića. Znam ga od prve godine. Kad sam bio beba, video sam jednu drugu bebu u drugim kolicima i mi smo tako jedan u drugog blenuli, to je jedno staro prijateljstvo”, izjavio je jednom Raša Popov.

A na pitanje šta je Mokrin odgovorio je “jedna uzvišica na 83 metra nadmorske visine”.

“Tu su strašne planine, taj centar gde su 83 metra zove se Breg. Ko god dođe sa strane, sa planina, kad dođu Crnogorci, kažu 'đe je tu breg, nema brega'. Međutim, mi to zovemo Breg. Kada dođu poplave, tu se na Bregu ne poplave kuće, nego dole u južnom delu Mokrina, gde je 81 metar. To je već duboka provalija. Tamo bude tolika poplava da narod jauče pa se taj deo Mokrina zove Jaukovo.“

Kažu da je opštepoznato kako je Raša Popov već u trećoj godini listao enciklopediju “Sveznanje“, a sa devet prvi put pročitao "Život i priključenija" Dositeja Obradovića.

Priče koje će posle sa toliko duše celoga života pričati deci, prva mu je pričala komšinica Zorka Stepančević.

“Svakog dana je išla u vinograd da nabavi lastare i trave za domaće životinje, pa je vodila i mene. Ceo put do vinograda pričala mi je bajke. Kao dečak sam bio zadivljen ‘Guliverovim putovanjima’, obožavao sam Žila Verna. Retko ko zna da je on napisao i roman ‘Dunavski razbojnici’, a i ja sam ga pročitao tek kada sam imao 50 godina. U Vernovo vreme Zemun je, a ne Beograd, bio poznati evropski grad, sa prelepim šetalištem, korzom, damama odevenim u krinoline. Moj prijatelj i ja smo imali ideju da malo promenimo sadržaj knjige, da razbojnike dovedemo i u Beograd i Novi Sad”, naveo je Popov.

Voleo je istoriju, ali se opredelio za studije književnosti u Beogradu. Tamo je ugledao devojku po imenu Radojka, koja će posle pored njega ostati celog života i odazivati mu se na nadimak Rada.

A ko je Rašin heroj?

“Heroj moga doba, apsolutni uzor i idol bio je mamin stric Radivoj Ubović. Po njemu sam dobio ime. Bio je plemenita, genijalna osoba, govorio je 16 jezika, čak i kečua i guarani. Pred Prvi svetski rat napustio je Prag, gde je diplomirao gradnju železnica, i brodom otišao u Argentinu. 1916. godine bio je u postojbini Inka, gde su ga smatrali božanstvom.”

"Upoznali smo se na predavanju na fakultetu. Ona nije bila od onih koji sedaju u prve redove. Ja sam stalno pokušavao da joj uhvatim pogled onako razrok, ali nisam uspevao, bila je dostojanstvena", prisećao se Popov.

Novinarsku karijeru počeo je u novosadskom "Dnevniku", radio je i u listu "Mladost", u Radio Beogradu, kao i u Televiziji Beograd u kojoj je bio do 1995. godine.

Mediji navode da je Popov u to vreme ostao upamćen kao najmlađi voditelj Dnevnika. Međutim, te revolucionarne 1968. godine, kada su studenti bili u pravu, posle pet nedelja skinut je sa programa.

“Studenti demonstranti su vikali: ‘Dole TV voditelj intelektualac Raša Popov!’, a ne: ‘Dole Tito!’ Zbog toga je bilo logično da ostavku ne podnese Tito, već ja”, navodi Popov.

Bio je lektor za srpskohrvatski jezik u Londonu, Birmingemu i Notingemu i glavni urednik izdavačke kuće "Matica srpska".

Dobitnik je brojnih priznanja, između ostalih Godišnje nagrade Radio Beograda 1967. za seriju "Vidovi fašizma" i Nagrade za životno delo "Dositej Obradović" 2015. godine.

U obrazloženju žirija pisalo je da “pedagoški učinak stvaralačkog i medijskog dela i delovanja Raše Popova na Dositejevom tragu duhovnog oplemenjivanja mladih naraštaja na ukupnom srpskom duhovnom prostoru, uključujući staru i novu dijasporu, čini ga dostojnim Dositejeve nagrade za životno delo”.

“To je bilo neobično laskavo, bio sam iznenađen, nisam očekivao tako veliko priznanje. Do sada sam dobijao male nagrade za dečiju literaturu, ovo je prva kapitalna nagrada koja me čini javnom ličnošću”, rekao je Popov.

Pisao je za “Politiku”, kao i za one mnogo zrelije, pametnije i bolje ljude – decu. Evo šta je napisao:

Foto: Tanjug/Jaroslav Pap
Foto: Tanjug/Jaroslav Pap

"Dva oka" (1963), "Gvozdeni magarac" (1976), "Žabac koji ne zna da ćuti" (1987), "Trulež zglave" (1991), "Šešir bez dna" (2001), "Lažljiva usta istine" (2002), "Vozom posred ulice" (2003), "Bio sam srećni konj" (2003), "Bajke za XXI vek" (2007), "Čarobnjakov SMS" (2007), "Mali zeleni" (2009), "Sofijine ljubavi" (2010) "Mokrinski patuljci" (2013), "Usamljena princeza" (2014).

Generacije će ga ipak pamtiti najviše po ulozi Proke Pronalazača u “Fazonima i forama” i u “Šešir bez dna”.

Sunce ima pege, mesec ima bore, a šta deca imaju - fazone i fore
Tata ima probleme, mama ima more, a šta deca imaju - fazone i fore

Imao je dvoje dece i nekoliko unučadi.

"Svom sinu Bojanu, svešteniku u Moskvi, ispričao sam bar hiljadu bajki pred spavanje, a ćerki Dijani, posle sedam godina, još hiljadu. Samo sam jednu zapisao. A kad mi se rodila unuka Maša, odjednom sam dobio odnekud čudom dar da pevam i pišem za decu. Za nju sam napisao svoju prvu knjigu za decu, 'Žabac koji ne zna da ćuti'. Izašla je 1987. Taj žabac sam ja, ali i Zmaj Jovin žabac koji nema sluha."

Kako kaže, u pričanju priča deci i unucima podjednako su uživali i oni i on.

Teške trenutke preživeo je 2013. godine kada mu je umrla supruga Rada. Ubrzo nakon toga Raša Popov gostovao je u emisiji “Hoću da znam” na B92.

“Kako ste?”, pitala ga je novinarka.

”Dobro sam. Noćas sam sanjao kako me zove moja pokojna žena", odgovorio je Raša Popov. Odgovorio i zaplakao. "Eto, kad me pitate kako sam, da vam kažem."

Obrisao je suze, odmahnuo rukom i nastavio razgovor, a po studiju su se kao i uvek razletela debeljuškasta i dobroćudna - prava banaćanska - Š, Č i Ž.

Foto: Tanjug/Jaroslav Pap
Foto: Tanjug/Jaroslav Pap

Novak

“U knjizi sam o Đokoviću rekao: ‘Kad Novak pobeđuje, bolesnici ozdravljaju’. Kada sam dva puta operisao rak, najveću radost mi je pričinjavala Novakova pobeda. Novaka treba propisivati kao lek u svakoj terapiji."

U novembru 2013. u intervjuu za “Večernje novosti” Raša Popov je rekao da su “deca danas pametnija, a svet tragičniji”.

“Nije dobro ovo vreme, ima mnogo divljaštva na sve strane. Svetski političari govore laži, započinju nove ratove, svađaju se kao piljarice na pijaci, a nisu naročito ni kulturni ni obrazovani. Na svakom koraku se dešavaju ružne stvari.”

Kakvo je vreme u kojem deca odrastaju pokazalo se godinu dana kasnije. Dvojica dečaka napala su 2014. godine Rašu Popova ispred zgrade u kojoj je stanovao na Paliluli tražeći mu novac.

Imali su samo 10 i 11 godina.

Osim toga, nešto ranije pri povratku sa Sajma knjiga, takođe su ga neki sumnjivi tipovi sačekali u njegovoj ulici. Rekli su da su gladni, dao im je za hleb, ali su oni primetili da u novčaniku ima sto evra, honorar koji je dobio. Oteli su mu novac i pobegli.

Vest o tome da su deca napala Rašu Popova našla se na naslovnim stranama svih listova. On je tada izjavio da ga je to ispunilo osećajem stida.

“Ružno je naći se usred crne hronike, dospeti na novinske naslovne strane”, rekao je Raša Popov.

Kažu da je inspektor koji je došao na uviđaj posle napada rekao Pronalazaču: “Zašto baš vas da napadnu deca, a toliko ste dali deci”.

Kažu i da se Raša dugo posle napada plašio izlaska iz stana.

Ipak, obradovao se kada je čuo da je jedan od dečaka, koji je u vreme napada zajedno sa bratom imao više od 300 prijava u policiji, krenuo boljim putem.

"Drago mi je što je on sada dobar đak, video sam ja da su to inteligentni mladići. Deca nisu kriva zbog nasilničkog ponašanja, oni su samo oruđe u rukama svojih roditelja", rekao je tada Popov.

Foto: Tanjug/Jaroslav Pap
Foto: Tanjug/Jaroslav Pap

Beogradski liberali, desničarske spodobe i provincija

“Nestao je čuveni beogradski liberalizam, pojavile su se desničarske diktatorijalne spodobe, pa danas intelektualcu ne preti ideološka komisija Saveza komunista, već razni opskuranti. Još u moje vreme bilo je primetno da visoki intelektualci dolaze iz provincije, da provincija rađa genije.”

Život se, kao što to obično zna da radi, nastavio i posle toga. Raša je nastavio da pripoveda, priča priče i bude deda onima koji već imaju jednog ili dvojicu, pa bi ih kosmos počastio i trećim, ali i onoj deci čije karte nisu bile tako dobre. Njima naročito.

Mediji pišu da je i Raša Popov imao običaj da svaki put kada uđe i izađe iz stana pomiluje fotografiju svoje preminule supruge.

Tako, kaže, ima osećaj da je sa njom u svakodnevnom kontaktu.

A kako je izgledao jedan dan njegovog života?

“Šarenoliko. Ne volim da šetam, jer mi je to kao hodanje bez cilja. Volim da odem u kafanu na Paliluskoj pijaci, tu ručam. A kada štedim - onda jedem čvarke. Pre neki dan sam čuo jednog ‘govornika’ kako kaže – ‘toliko su siromašni da ni za čvarke nemaju’. Ovih dana ih baš jedem, pa izgleda da sam došao do penzionerskog siromaštva. Šta ću kad volim čvarke. Pa, ja sam Lala iz Banata.”

Svake godine, svakog 24. juna, išao je u svoj Mokrin da obeleži rođenje Mike Antića, rođenog samo godinu i po pre njega.

“To je za mene veliki praznik. Odlazim na proslavu kulta čudesnog Mike Antića. Prisećam se detinjstva koje nas je spajalo, iako je Mika bio zreo od najranijih dana, pa se uvek družio sa starijima. Veliki sam poklonik njegove poezije. Malo se, recimo, zna za njegove pesme protiv tromih i duhom mlitavih roditelja, koji pred decom stalno izgovaraju pesimistične stvari. Mika je govorio da nisu dobri, jer moraju da čuvaju decu od svetskog mraka”, navodi Popov.

Ono što sigurno nije radio jeste da nije igrao šah sa Ršumom. Evo, Ršum je svedok:

“Pita mene jedan dečak: Ršume, zašto ti nikad sa Rašom ne igraš šah?"

“Ja kažem bi li ti igrao šah sa nekim ko pipa svaku figuru, pa je ostavlja, koji priča nešto samo da te zbuni, a čim se okreneš ukrade ti neku figuru. Bi li ti s takvim čovekom igrao šah?”

“Kaže: Pa ne bih.”

“Ja kažem: Pa neće ni Raša.”

Ršumović ističe i da “za njega nije bilo dileme da li će se Popov snaći na televiziji”.

"Imao je iskustvo rada u sistemu kakav je britanski BBC. On je to iskustvo prilagodio našem folkloru u razumevanju u komunikaciji i rezultat je bio veličanstven. Baš kao i život tako učenog čoveka kakav je bio Raša Popov."

Raša Popov se toliko dobro snašao u životima malih radoznalaca da je, kažu, jedno naročito radoznalo dete jednom upitalo tatu da li “pravi Raša Popov zaista postoji”.

“Rašo, opet knjiga”, pita ga jedna mala šmizla.

“Nije opet, nego stalno”, odgovara joj Raša i odmah krene u kontranapad: “Znaš li ti da iako se popne na vrh planine patuljak i dalje ostaje patuljak?”

“A šta to znači?”

“To znači da se ne raste od penjanja na planinu, nego od čitanja knjiga, kao Raša“, umešao se Ršum u tom trenutku.

A Raša je pronalazač, verujte mu na reč.

Slobodan Maričić (@SlobodanMaricic)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 8 idi na stranu