Ivan Tokin: Oda normalnom čoveku

Ivan Tokin je srca čitalaca osvojio darom da naizgled obične i svakodnevne životne trenutke sažme u ljudsku suštinu i probudi tanana osećanja koja danas tako lako izmiču.

Izvor: Ana Rusanov Vračević
Podeli

Ivan Tokin "Najnormalniji čovek na svetu"
Izdavač Samizdat B92
Oblast: Busola
Broj strana: 248
ISBN: 978-86-7963-401-6
Cena: 798,60 RSD Na sajtu: 650,00 RSD

Posle više od 100 kolumni objavljenih u časopisu „City Magazine”, Tokin sada predstavlja svoj prvi roman „Najnormalniji čovek na svetu” verujući u običan život i normalnog čoveka

City Magazine: Šta čitaoci mogu da očekuju od tvog prvog romana?

Tokin: Mogu da očekuju mene. Ništa manje, i ništa više od toga. Čistog i prostog mene, kakvog me je majka rodila. Samo ja, i priča koju pričam. Roman se zove Najnormalniji čovek na svetu, u izdanju Samizdata B92. Promocija romana desiće se na ovogodišnjem Sajmu knjiga 2. novembra.

Otkuda inspiracija za pisanje romana i kako si se uhvatio u koštac sa tim zahtevnim poslom? Da li si na kraju zadovoljan?

Od trenutka kad sam shvatio da imam šta da kažem, i da to treba neko da čuje, traje moja borba sa lenjošću, i sa strahom od toga šta ću naći u sebi. Pisati, u mom slučaju znači pronalaziti sebe, a tamo čovek može svašta da nađe, naročito u tako dugačkoj formi kakva je roman. Opirao sam se, na sve meni poznate načine, ali nisam uspeo da odustanem. Da je bilo načina da odustanem, ja bih ga pronašao, i odustao bih. Bio sam primoran da napišem roman. Miran sam i zadovoljan. Završio sam nešto, dao sam sve od sebe, i znam da nisam ništa više od toga mogao, u ovom trenutku. Podeljene su nam karte, imamo to što imamo u rukama, i kako god da ih složimo, to su te karte, i naše je da iz njih izvučemo najviše što možemo.

Muzika i knjige

Mnogo sam čitao kao dete i tinejdžer. Posle sve manje i manje. Čitam, ali ne dovoljno, ne koliko bih voleo. I dalje čitam Dostojevskog, Kamija i Kafku. Volim knjige Borislava Pekića i Srđana Valjarevića. Trudim se da čitam Hamsuna i Toroa. Poslednje što me je raznelo su romani Erlenda Lua, Dopler i Mulej. Slušam muziku dok pišem, i pažljivo je biram. To su uvek dve ili tri pesme koje se ponavljaju sve vreme, ponekad i samo jedna. Ne volim da slušam mnogo pesama odjednom. Najčešće Džimi Hendriks ili The Pixies, u poslednje vreme i Siksto Rodrigez.

Likovi u tvojim kolumnama su obični ljudi, prolaznici, neko iz autobusa. Pišeš o psima i bubama, onome što se većini nas dešava svaki dan. Držiš uključene senzore ili si hiper senzibilan kada tražiš temu ili prosto imaš taj dar da uhvatiš trenutak?

Pišem o onome što vidim, i što me zanima. Ne tražim temu, biram između mnoštva manifestacija života koje prolaze kroz mene. Običan život je jedini život koji vidim i u koji verujem. Verujem u normalnog čoveka u svima nama, u radoznalo dete u svakom od nas.

Tvoje kolumne nas nekako vraćaju onim bitnim stvarima u životu, suštini. Kako ti gledaš na našu svakodnevicu, koliko te ona opterećuje i koji su tvoji načini da opstaješ u njoj?

Moj drug Peka kaže da je ljubav jedini odgovor i jedino utočište, da ljubav razoružava i da se jedino od ljubavi živi. Ja mu verujem.

Drugari

Reci nam nešto o keruši Bekasti koju često spominješ u tvojim tekstovima. Ona je moja najbolja drugarica. Mnogo toga smo preživeli zajedno i mnogo sam od nje naučio. Dugo sam želeo da progovori, da joj kažem sve što imam i da čujem šta ona meni ima da kaže. Posle sam shvatio da nam reči nisu potrebne, bile bi suvišne. Ona je sada stara i bolesna, loše čuje, ne vidi dobro i srce joj je oslabilo. Svakog jutra joj dajem po jednu malu roze tabletu za njeno veliko srce. Polako je ispraćam srećan što sam bio tu da vidim ceo njen život.

Jednom si rekao da si prosto morao da počneš da zapisuješ stvari koje su ti se vrtele po glavi. Kako su izgledali tvoji spisateljski počeci i uopšte kako se dogodilo da pisanje postane deo tvoje karijere?

Prvu priču sam napisao u trećem razredu osnovne škole. Pisao sam dnevnike, i u jednom od njih je ta priča. Do kraja osnovne škole sam napisao mnogo priča i popunio mnogo dnevnika. Kad sam pročitao knjigu Mali princ, poželeo sam da je prepišem. Prepisao sam tri stranice i pomislio da bih mogao i ja da napišem knjigu. Tada mi je to prvi put palo na pamet, i od tada sam stalno o tome mislio. Kad sam se dovoljno opismenio da bih mogao da napišem knjigu, više nisam imao šta da kažem. To je trajalo dugo, a onda sam u jednom trenutku osetio da se to promenilo, i počeo sam opet da pišem. Spletom srećnih okolnosti City Magazine je to počeo da objavljuje. A knjigu sam napisao tek sada, kad sam prestao da je se plašim.Ne mislim da imam karijeru, mislim da živim, da sam otvoren i spreman na sve, pa i na pisanje, koje je postalo moja potreba, skoro porok.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 22 idi na stranu