Ivan Tokin: Oda normalnom čoveku
Ivan Tokin je srca čitalaca osvojio darom da naizgled obične i svakodnevne životne trenutke sažme u ljudsku suštinu i probudi tanana osećanja koja danas tako lako izmiču.
Izvor: Ana Rusanov Vračević
|
Posle više od 100 kolumni objavljenih u časopisu „City Magazine”, Tokin sada predstavlja svoj prvi roman „Najnormalniji čovek na svetu” verujući u običan život i normalnog čoveka
City Magazine: Šta čitaoci mogu da očekuju od tvog prvog romana?
Tokin: Mogu da očekuju mene. Ništa manje, i ništa više od toga. Čistog i prostog mene, kakvog me je majka rodila. Samo ja, i priča koju pričam. Roman se zove Najnormalniji čovek na svetu, u izdanju Samizdata B92. Promocija romana desiće se na ovogodišnjem Sajmu knjiga 2. novembra.
Otkuda inspiracija za pisanje romana i kako si se uhvatio u koštac sa tim zahtevnim poslom? Da li si na kraju zadovoljan?
Od trenutka kad sam shvatio da imam šta da kažem, i da to treba neko da čuje, traje moja borba sa lenjošću, i sa strahom od toga šta ću naći u sebi. Pisati, u mom slučaju znači pronalaziti sebe, a tamo čovek može svašta da nađe, naročito u tako dugačkoj formi kakva je roman. Opirao sam se, na sve meni poznate načine, ali nisam uspeo da odustanem. Da je bilo načina da odustanem, ja bih ga pronašao, i odustao bih. Bio sam primoran da napišem roman. Miran sam i zadovoljan. Završio sam nešto, dao sam sve od sebe, i znam da nisam ništa više od toga mogao, u ovom trenutku. Podeljene su nam karte, imamo to što imamo u rukama, i kako god da ih složimo, to su te karte, i naše je da iz njih izvučemo najviše što možemo.
|
Likovi u tvojim kolumnama su obični ljudi, prolaznici, neko iz autobusa. Pišeš o psima i bubama, onome što se većini nas dešava svaki dan. Držiš uključene senzore ili si hiper senzibilan kada tražiš temu ili prosto imaš taj dar da uhvatiš trenutak?
Pišem o onome što vidim, i što me zanima. Ne tražim temu, biram između mnoštva manifestacija života koje prolaze kroz mene. Običan život je jedini život koji vidim i u koji verujem. Verujem u normalnog čoveka u svima nama, u radoznalo dete u svakom od nas.
Tvoje kolumne nas nekako vraćaju onim bitnim stvarima u životu, suštini. Kako ti gledaš na našu svakodnevicu, koliko te ona opterećuje i koji su tvoji načini da opstaješ u njoj?
Moj drug Peka kaže da je ljubav jedini odgovor i jedino utočište, da ljubav razoružava i da se jedino od ljubavi živi. Ja mu verujem.
|
Jednom si rekao da si prosto morao da počneš da zapisuješ stvari koje su ti se vrtele po glavi. Kako su izgledali tvoji spisateljski počeci i uopšte kako se dogodilo da pisanje postane deo tvoje karijere?
Prvu priču sam napisao u trećem razredu osnovne škole. Pisao sam dnevnike, i u jednom od njih je ta priča. Do kraja osnovne škole sam napisao mnogo priča i popunio mnogo dnevnika. Kad sam pročitao knjigu Mali princ, poželeo sam da je prepišem. Prepisao sam tri stranice i pomislio da bih mogao i ja da napišem knjigu. Tada mi je to prvi put palo na pamet, i od tada sam stalno o tome mislio. Kad sam se dovoljno opismenio da bih mogao da napišem knjigu, više nisam imao šta da kažem. To je trajalo dugo, a onda sam u jednom trenutku osetio da se to promenilo, i počeo sam opet da pišem. Spletom srećnih okolnosti City Magazine je to počeo da objavljuje. A knjigu sam napisao tek sada, kad sam prestao da je se plašim.Ne mislim da imam karijeru, mislim da živim, da sam otvoren i spreman na sve, pa i na pisanje, koje je postalo moja potreba, skoro porok.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.