Beogradski dnevnik iz Drugog svetskog rata

Povodom obeležavanja 70 godina od oslobođenja Beograda, Narodna biblioteka Srbije će 20. oktobra prvi put javno izložiti Dnevnik Ljubice S. Janković, pisan u Beogradu u periodu od oktobra 1944. do marta 1945. godine.

Podeli

Dnevnik sadrži autorkine autentične zapise o oslobođenju Beograda iz perioda od 18. do 21. oktobra 1944. godine, koje su stručnjaci nacionalne biblioteke posebno priredili povodom ovogodišnjeg jubileja.

Ljubica S. Janković (1894–1974) osnivačica i vodeća stručnjakinja etnokoreologije, nauke o narodnim igrama, u periodu okupacije u Drugom svetskom ratu radila je u Etnografskom muzeju u Beogradu. Bila je i saradnica Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti i članica više međunarodnih udruženja za izučavanje narodne kulture.

Izložba Legata Ljubice i Danice Janković prvi put će biti predstavljena javnosti krajem godine u Narodnoj biblioteci Srbije.

Dnevnik Ljubice S. Janković

18. oktobar 1944.

[…] Partizani se doseljavaju u Gregorićevu kuću i prolaze Mileševskom i Vojvođanskom ulicom. Mora se priznati da ostavljaju utisak veoma disciplinovane vojske. Ništa ne uzimaju, gledaju svoj posao, sa svetom koji ih oslovljava razgovaraju pitomo i učtivo, nazivaju Boga pozdravima: „Zdravo!” ili „Dobar dan!” Umorni su, ali vedri. I dobro raspoloženi. Oseća se da ih ispunjava jedan duh i jedna svest. Stanari se skupe na naše stepenice pa ih posmatraju kako u Gregorićevoj bašti gledaju svoj posao, i čovek bi rekao da i ne primećuju da ih neko gleda. Iz osnovne škole čuje se muzika. Neko na harmonici svira leskovačke igre. Kažu da je kolo već igralo u Aleksandrovoj ulici.

Tiho na našem Đermu posle ove noći strahote i užasa. A u Miloševoj i Nemanjinoj borbe. Čuje se oslobođeno Ministrastvo šuma i ruda, vojno, finansija. Borbe se vode za GBW i bioskop Beograd na Terazijama. Kalemegdan je danas bombardovan. Predveče su leteli nemački avioni sa petokrakom zvezdom. Jedan je oboren.

19. oktobar 1944.

Sinoć je vršen prvo pretres svih kuća: tražili su oružje. A posle rekvizicija stanova. Nama su uzeli ocinu sobu. Partizanski komesar koji je primio stan rekao je: „Nemojte se ljutiti, ali moramo uzeti jednu sobu! Ova je soba zasebna, nije zastrvena, i tu će najmanje smetati. Doći će dvadeset drugova od petnaest godina. Oni su malo nestašni. Treba sve stvari da se iznesu. Oni će Vam pomoći. Spavaće na patosu.”

Nikad neću zaboraviti kako su u redu ušli i pomogli da se iznese ocin krevet i sto. (Ostao je samo umivaonik i šifonjer). Za tili čas su se prostrli unaokolo – sve u najvećoj tišini, i u idućem trenutku soba je već bila puna dima od cigarete. Mama im nudi ćilim da ne leže na podu. „Neka , majko, dobro je, kakvi smo, da ne prljamo. Dobro je, dobro. Da znaš gde smo mi sve spavali, u kakvom blatu i na kiši”. Određen im je dežurni i straža.

Mama nije htela da silazi. Ostala je da spava u trpezariji, oca u Daninoj sobi. Mi smo noć provele u magacinu, jer borbe ne prestaju, a Dana se manje boji dole.

20. oktobar 1944.

Starešine jedinice obilazile su svoje male drugove i pitali nas kako su se vladali. Dečaci su bili vrlo pažljivi, ali, kako su stražari cele noći prolazili kroz trpezariju, mama nije mogla da spava. Zato smo im otvorili prednji ulaz, digli ćilim i iz predsoblja, i tako će biti zgodnije i za njih i za nas. Dečaci su molili da im damo neku knjigu da čitaju. Dali smo im „Kr. Marko u narodnim pripovetkama”. Jedan je glasno čitao, drugi su pažljivo slušali.

Ali to nije dugo trajalo. Jedan je doneo knjigu, zahvalio i rekao da moraju da idu.

Za njima je došla druga grupa, 10 odraslih mladića. To su bili kuriri, vidi se potpuno izgrađeni, oprezni i rezervisani.

Govori se da Knez Mihailova, Dorćol i Kalemegdan još nisu slobodni. Borbe se neprestano vode.

21. oktobar 1944.

Sinoć smo preživeli veče najvećeg straha i samrtne strepnje. Raketle, osvetljenje, zviždanje, plotuni mitraljeski stvarali su utisak bliske i neposredne opasnosti. Kuršumi su padali na zulicu i odbijali se od zidova kuća. Pošto je takvih pojava bilo i prošlih dana u toku borbe svi smo mislili da su se pojavli odnekud sakriveni Nemci. Sleđeni od straha očekivali smo da svakoga trenutka prodru u kuću. Čak i oca koji uvek govori: „Nije to ništa!” i koji nas koči kad mi preduzimamo kakve mere predostrožnosti, rekao je: „Ovo je ozbiljna stvar.” Nismo znali kako da siđemo od kuršuma i da li da idemo u podrume ili u stan stanara ili u letošnje sklonište. Naizad smo se odlučili za ovo poslednje. Strčali smo, a prestravljeni stanari divili su nam se kako smo se usudili to da učinimo. Strpali smo se u hodnik – i tu smo predrhtali celo veče. Nikad nisam bila tako ledena, i nikada mi noge nisu toliko klecale. Partizani koji su kod nas bili, sjurili su niz basamake i nekuda odjurili. Nismo imali koga da pitamo, a nismo ni smeli. Mislili smo: Nemci su tu. A (nečitko) ujčić tvrdio je da se dvadeset Nemaca probilo...

Međutim, šta je u stvari bilo, saznali smo tek od dece iz susetstva, koja su se pojavila sa vešću da je to vatromet u znak proslave oslobađanja, ratno veselje!

Ostatak noći provele smo u magacinu, a oca gore.

Dnevnik Ljubice S. Janković nalazi se u Legatu Ljubice i Danice Janković, koji je zaveštan Narodnoj biblioteci Srbije. Po izričitoj želji legatora Ljubice S. Janković Dnevnik nije bio dostupan za korišćenje 40 godina od njene smrti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 22 idi na stranu