Alfonso Kuaron: Saveti mladim rediteljima

"Ljudi žele da budu prihvaćeni. Ali dok se vi silno trudite da vas drugi prihvate, oni će vas prirodno odbijati. Isto je i sa uspehom. Uspeh je nešto veoma relativno."

Piše: Mladen Savković
Podeli

Alfonso Kuaron rođen je 1961. godine u Meksiku, gde je napravio svoje prve filmske korake zajedno sa danas proslavljenim Emanuelom Lubeckim, sa kim je i dalje održao bliske prijateljske odnose. Nakon brojnih kratkometražnih ostvarenja, pažnju svetske javnosti skrenuo je na sebe jednim od svojih prvih igranih filmova „Mala princeza“ (1995) i modernom ekranzacijom „Velikih iščekivanja“ (1998), da bi potom snimio nagrađivanu meksičku dramu „I ja tebi kevu“ (2001). Iako se filmovi koje je režirao mogu nabrojati na prste ruku, tu impresivnu listu čine i hvaljeni nastavak serijala „Hari Poter i zatvorenik iz Askabana“, triler „Potomci“ i svemirska drama „Gravitacija“ koja mu je donela nepodeljena svetska priznanja i Oskara za najbolju režiju.

„Ali ja razgovaram sa novinarima“, odmah se pravdao Kuaron na početku kratkog razgovora sa grupom novinara koji su na intervjue čekali ceo dan. „Evo u čemu je stvar“, želeo je da objasni svoju poziciju s druge strane stola, ispred kamera, iznad diktafona.

„Svaki put kada snimim film ja govorim sa novinarima. Kada sam snimio 'Gravitaciju' proveo sam godinu dana dajući intervjue novinarima. Bez prekida. Nije fer što ste to rekli“, pravda se brzo dodajući. „Činjenica je da kada završim neki projekat, nemam više šta da kažem. Šta god da kažem o nekom filmu sada, već sam to negde rekao, možda u drugačijem obliku. A ne volim ni da govorim mnogo o budućim projektima, jer su oni samo na nivou ideje, još uvek ne postoji ništa konkretno.“

Desetak minuta kasnije primećujući mahanje u znak kraja intervjua, kroz osmeh dobacuje: „Vidite, ne mrzim ja novinare toliko.“

Kuaron je avanturista, nemoguće je da nije, kad se već usudio da na ovogodišnji Kustendorf stigne automobilom, od Beograda do Mećavnika, maglovitog i kišnog petka. I još sa sobom povede porodicu ne bi li zajedno iskusili avanturu zvanu Srbija. I bez obzira na to što su novinari dobili svega nekoliko minuta, iako se činilo da bi on ćaskao znatno duže, ostavlja utisak neverovatno srdačne i neposredne osobe. Na Mećavniku je prvi put, premda priznaje da je dobijao poziv i ranije, ali je bio zauzet snimanjem „Gravitacije“. Dakle, opravdano odsutan.

A sada kada je tu, iskoristio je vreme da obiđe Andrićgrad, da uživa sa porodicom i kolegama, primi nagradu za buduće filmove i izdvoji dovoljno vremena da sa studentima – budućim filmskim stvaraocima, razgovara o filmu i još po nečemu. Ovom prilikom donosimo vam nekoliko najzanimljivijih crtica-saveta kako sa konferencije za novinare, tako i sa radionice koju je održao.

Svakom poslu dodajte najmanje „prstohvat porodice“.

Većinu svojih filmova Kuaron je radio u saradnji sa članovima porodice, najčešće sa bratom Karlosom i sinom Džonasom.

„Nema tu nikakve misterije“, navodi on. „Džonas sada snima film i ja često uđem u sobu za montažu da vidim šta radi, da razgovarmo o tome. Isto kao što pomažem Karlosu, a i oni meni.“

Sa sinom Džonasom napisao je scenario za „Gravitaciju“, a Kuaron mlađi je snimio i kratak film koji je publika Kustendorfa imala priliku da pogleda. Radnja filma „Aningaaq“ prati ribara koji, okovan snegom i ledom, uspeva da uhvati signal i, premda neznajući ni reč engleskog, razgovara sa Sandrom Bulok koja se tamo negde, daleko u svemiru, bori za život.

„Sećam se da sam bio u sred neke nedođije na Grenlandu, kada sam naišao na pijanog, ali prijateljski raspoloženog Inuita. Pričali smo dva sata, a nismo se ni razumeli“, priča Kuaron objašnjavajući kako je Džonas potom predložio da se uradi i druga strana priče iz „Gravitacije“ i signala koji Sandra Bulok hvata u tom filmu.

Mada, na direktno pitanje zašto toliko često radi sa članovima porodice, Kuaron uz osmeh kaže: „Pa to je jeftina radna snaga!“

Tajna (akcionih) filmova krije se u...

Film „Potomci“ (Children of Men) prikazan je 24. januara na Kustendorfu, nakon što je Kuaronu uručena „Nagrada za buduće filmove“. („Vau, ovo je baš lepa nagrada, nešto što možeš da držiš na zidu. Ostale uglavnom moram da krijem po kutijama“, našalio se reditelj.)

Iako je u pitanju distopijska drama sa primesama naučne fantastike i akcije, ono što ovaj film izdvaja od sličnih prema Kuaronovom mišljenju je osećaj realnosti kojim film odiše, osećaj da se sve to dešava tu odmah blizu, iza ćoška, oko nas, a ne u dalekoj, dalekoj budućnosti. Ono što ovaj film kao akcioni izdvaja od drugih jeste opet njegova realističnost.

„Kada snimate film, kvalitet teme je najvažniji, a potom i u kakvom ćeš ritmu da pričaš priču dok vodiš publiku na ovo apstraktno putovanje“, objašnjava on sve vreme vezujući filmski za muzički ritam.

„Bilo je važno stvoriti osećanje realnosti“, kaže kada je akcija u pitanju. „Nismo hteli da snimamo 'Umri muški', već pravu situaciju, realne događaje. U tome je tajna dobre akcije.“

Ne žalite za prosutim mlekom i neostvarenim snovima.

„Prvih nekoliko puta shvatao sam to veoma lično“, priznaje Kuaron osvrnuvši se na nekoliko neuspelih projekata koji nikada nisu zasjali u bioskopskom mraku. „Poslednji put kada se to desilo, počnete da razmišljate filozofski, ali i na pragmatičan način. Da, to jeste bolno i neće se snimiti, ali nema vremena za lizanje svojih rana, morate da krenete dalje.“

Kako je otkrio studentima tokom radionice, prihvatio je da snimi treći nastavak iz serijala o Hariju Poteru (Hari Poter i zatvorenik iz Azkabana) jer je u tom trenutku iza sebe imao neuspeo projekat i novčane dugove. Nije bio siguran da li da se lati posla, nije ni pročitao knjige, ali ga je dobar prijatelj Giljermo del Toro u jednom razgovoru nazvao snobom i idiotom, terajući ga da čita knjige i da ne ispušta taj posao iz ruku. Kasnije je ponovo zapao u probleme kada nakon dugog rada nije uspeo da nađe novac za svoj sledeći film. Malo je tugovao, a onda je seo sa sinom, sa kojim blisko sarađuje, i odlučio da napiše scenario za nešto sasvim jednostavno. Jedan astronaut u svemiru. Ili možda dva. Samo toliko. Godina je bila 2008, i za svega mesec dana nastao je scenario za „Gravitaciju“, film na kojem će raditi do 2013. I koji će mu doneti brojna priznanja i hvalospeve, uključujući i Oskara za najbolju režiju.

„Zanimljivo je to što godinama kasnije, kada ostvarite neki uspeh, ljudi vam se vrate i kažu da hoće da snimimo onaj film koji ranije nisu hteli da snimaju“, nastavlja u razgovoru sa novinarima. „Ali mene to više ne zanima, ja sam već krenuo dalje. Važno je ono što ste naučili, bez obzira na to da li ste snimili film ili ne, da li je to dobar film ili ne, važno je ono što ste vi iz tog iskustva naučili za dalje filmove.“

Kada se jednom uspešno vratite iz svemira, ne idite ponovo tamo.

Deni Bojl mi je rekao da jednom kada se uspešno vratiš iz svemira, nemaš nameru da ponovo ideš tamo.“ Setivši se tog saveta, Kuraon dodaje kako je sumnjao da će Džordž Kluni prihvatiti ulogu u filmu „Gravitacija“, jer je nedugo pre toga snimio film „Solaris“. Ali on je olako pristao, baš kao što je to učinila i Sandra Bulok.

„Ona nam nije bila prvi izbor. Zapravo, hteo sam anonimnu glumicu, neko potpuno nepoznato lice. Ali na kastinzima nisam našao ono što mi je trebalo. Znao sam da sve pada na leđa te junakinje i da mi treba neko ko će se tome posvetiti. (Alehandro Gonsales) Injaritu mi je rekao da mi treba neko ko je radio mnogo toga do sada, ali nikada ovako nešto.“

Tako je izbor pao na Sandru Bulok, za koju su potajno priželjkivali da će bar da skrati svoju prepoznatljivo dugu kosu. Tako ju je i predstavio na animacijama filmskih scena koje je spakovao sa sobom pre nego što ju je posetio.

„'Želim da imam takvu kosu', odmah mi je rekla i pre nego što sma uspeo da je pitam. Ona je zaista veliki profesionalac. Za potrebe snimanja morali smo da napravimo kocku veličine 3x3m u kojoj smo napravili posebne tehnološke novotarije kako bismo uspešno snimili film. Ona je odbijala da napusti tu klaustrofobičnu kocku čak i tokom pauza. Govorila je da je to potrebno za njen lik, taj osećaj izolacije, usamljenosti, teskobe... Ona je najdivnija osoba koju sam ikada sreo. Jedna od najboljih stvari u vezi sa 'Gravitacijom' je to što sam imao priliku da je upoznam i postanem njen prijatelj.“

Kuaron navodi kako ne razmišlja o tome da uskoro snimi film u svemiru, bap kao što ga je Deni Bojl savetovao. To ne bi trebalo da čudi, ukoliko se u obzir uzme to da je za „Gravitaciju“ dao pet godina svog života.

„Sećam se da mi je Džejms Kameron, koji je prema meni bio mnogo kul, rekao da ću snimiti taj film, ali da ću ga snimiti za pet godina, kada tehnologija bude to omogućila. I bio je u pravu“, priča Kuaron potom detaljno objašnjavajući kakve su sve tehnološke prepreke morali da premoste i koliko su kreativnosti morali da ulože ne bi li unapredili postojeću tehnologiju za potrebe filma.

Ne plašite se tehnologije, čak iako vam mozak još uvek nije digitalizovan

„Osećao sam se kao uljez kada sam počeo da radim na 'Gravitaciji'“, kaže Kuaron. „Ja zapravo nemam pojma o tehnologiji, jedva znam da guglujem i šaljem mejlove, ali moram da se pretvaram da sve to dobro poznajem. Mozak mi je još uvek analogni, nikako da se prebacim na digitalni format.“

To ga ipak nije sprečilo da oko sebe okupi tim vrhunskih stručnjaka neophodnih za tehnološko nadahnuće filma, a njegova „Gravitacija“ hvaljena je između ostalog i zbog neverovatne naučne preciznosti i minimalnog broja grešaka koji su česti u takvim filmovima.

Možda je to posledica njegove detaljne pripreme, ali i činjenice da je zbog komplikovanog načina snimanja „Gravitacija“ nastajala pet godina. Kuaron objašnjava kako je film maltene bio snimljen tri puta, u najrazličitijim fazama animacije, i da, što je možda i najzanimljivije, nikada nije dobio zeleno svetlo studija za početak snimanja.

„Ceo film nastao je u različitim procesima testiranja, isprobavali smo ovu ili onu tehnologiju i pokušavali da ubedimo studio da će sledeći test biti poslednji i onda počinjemo sa snimanjem. Ali dok smo mi prošli kroz sve testove, film je bio završen.“

Budućnost gledajte kroz ružičaste naočare

„Ja sam potpuni pesmisita kada je sadašnjost u pitanju“, bez problema priznaje Kuaron. „Ali sam optimističan u pogledu budućnosti“, uzbrzo dodaje.

„Ne verujem u našu generaciju jer je ona potpuno sjebana, ali verujem u mogućnosti novih generacija. Trenutno se rađa nova generacija koja na raspolaganju ima sasvim nove vrste uređaja, uređaja koji su bili nezamislivi u mom detinjstvu. Moje detinjstvo je zapravo bliže detinjstvu mojih pradeda i prababa, nego detinjstvu moje dece. Zato se nadam da će se nešto promeniti.

I zaista verujem da jedna ideja, jedan jedini koncept, može da promeni svet, ukoliko je to dobra ideja. Pre stotine i stotine godina Kopernikus je shvatio da Zemlja nije centar sveta. To je promenilo sve. Je, to je bilo toliko očigledno, ima toliko smisla, a niko to nije uočavao to do tada. Tako se i ja nadam se da će se pojaviti novi koncept, nova ideja.“

Ništa manje nije optimističan ni kada su u pitanju nove generacije reditelja koji će filmski atlas uskoro nositi na svojim leđima.

„Radujem se tome. Ljudi stalno pričaju o kraju filmske umetnosti sada kada je sve digitalizovano. Ali to je samo oruđe, ono nije važno. Govorili su o kraju filma i kada je došao zvučni film, pa i kada je došao film u boji. Ali za sve to vreme film se razvijao. Istina je da kada je film dobio zvuk, filmski jezik se promenio i trebalo mu je dosta vremena da dođe na svoje mesto. Ali to se desilo. Naša odgovornost je i u tome što moramo da povežemo različite generacije reditelja. Mladi reditelji su ti koji imaju novi senzibilitet, imaju novi pogled na svet.“

Savet za mlade reditelje. Savet za kraj.

„Uvek treba da budete iskreni prema sebi i onome što radite. Ako se bavite filmom, treba da imate iskren odnos prema filmu. Često je prisutna i ideja o uspehu, koja može biti veoma opasna. Ljudi žele da budu prihvaćeni. Ali dok se vi silno trudite da vas drugi prihvate, oni će vas prirodno odbijati. Isto je i sa uspehom. Uspeh je nešto veoma relativno. Kako i kod studenata filmskihškola, tako i kod formiranih filmskih stvaralaca - postoji mnogo različitih vrsta. Imate one koji samo hoće da snimaju filmove, da služe priči, finansijerima... Postoje i oni drugi, meni veoma zanimljivi, koji umeju da razmišljaju za sebe. To su oni koji izazivaju stvari, izazivaju filmski jezik. Ti stvaraoci i takvi studenti su meni zanimljivi. I uzgred budi rečeno, mislim da su ti oni koji na kraju budu zaista uspešni. Mislim da treba da rušite sve koncepte i predrasude koje postoje i budete zaista iskreni prema onom što jeste i na čemu radite. “

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.