"Roditelji koji bi da podižu čestitu decu? Njima je najteže"

“Je l’ ti jasno, bre”. Pa udarci. Devojčica podiže ruke, pokušava da se zaštiti. “Spusti ruke!” U pozadini se čuju smeh i galama… A šamari se nastavljaju.

Slobodan Maričić
Podeli
Ilustracija: Thinkstock
Ilustracija: Thinkstock

Snimak iz Tehničke škole “Mileta Nikolić” u Aranđelovcu na kojem se vidi kako grupa učenika, među kojima se ističe jedna devojčica, udara učenicu koja sedi na stolici izazvao je veliku buru u javnosti u Srbiji.

Ubrzo je u medijima “isplivao” još jedan snimak nasilja u ustanovi koja bi trebalo da bude zgodna i leči lenjost i samoću, a na kojem se vidi kako dvojica dečaka maltretiraju trećeg (naravno sitnijeg od njih), udaraju ga, teraju ga da radi čučnjeve, a potom i da im poljubi ruke.

Taj snimak nastao je takođe u Aranđelovcu, ali u Ekonomsko-ugostiteljskoj školi "Slobodan Minić" i to prema našim saznanjima pre dve godine.

A nije prošlo ni godinu dana od kako je tinejdžer u mladenovačkoj Tehničkoj školi nasred časa ošamario profesorku zbog opklade na 30 evra…

Nakon ovakvih slučajeva u medijima se nekoliko dana piše o “slučaju koji je šokirao Srbiju”, novinski naslovi budu tako urađeni da se sa njih razliva krv, a na sve strane se samo govori o “poremećenom sistemu vrednosti”, na čemu se obično sve završi.

Sociolog Marko Ćurčić za B92.net kaže da ga “plaši činjenica da smo skloni da tako širok pojam veoma često i olako izbacujemo kada se nešto ovako desi”.

Kako kaže, reč je o veoma opširnom pojmu koji seže od materijalnog do kulturnog, pa zato i nije lako reći kako da se ispravi.

“Time se zamagljuju stvarni uzroci koji mogu biti socijalne prirode, tj. loš materijalni položaj što roditelja, što nastavnika, nedostatak perspektive kod mladih usled takvih uslova - profesor koji brine o sopstvenoj egzistenciji ne može biti dobar pedagog, kao ni roditelj koji jedva preživljava na minimalcu. Nije dovoljno pominjati loš ili dobar ‘sistem vrednosti kao takav i očekivati da on magijski reši sve”, ističe Ćurčić.

Sa druge strane psiholog Aleksandar Baucal za B92.net kaže da ukoliko u nekom društvu dostojanstvo drugih i bazične vrednosti pristojnog ophođenja nisu široko rašireni i prihvaćeni onda je to društvo u kojem postoji poremećaj vrednosti.

“U takvom društvu postaje prihvatljivo i rašireno ono što se smatra negativnim i destruktivnim ponašanjem. A sve češće se govori o tome jer sve više ljudi u našem društvu vidi da su negativne pojave uzele maha. Poremećaj vrednosti je posledica činjenice da se se tokom devedesetih razmontirale bazične vrednosti prethodnog društva, a od 2000. godine još nismo uspeli da se dogovorimo kao društvo šta su to nove bazične vrednosti. Živimo u konfuznom društvu u kojem je sve moguće, u kojem niko nikome ne veruje i u kojem je postalo normalno ono što ne bi smelo da bude normalno”, navodi Baucal.

Foto: GettyImages
Foto: GettyImages

Odakle uopšte dolazi to nasilje? Iz porodice? Koliko društvo može na to da utiče? A škola?

“Primeri negativnih vrednosti dolaze sa svih strana i svakog dana. Ono što je najgore ti primeri često dolaze od onih koji imaju ugled i moć u društvu čime se šalje jasan signal da je to ono što prolazi i što je preduslov uspeha u životu”, smatra Baucal.

Statistički gledano veliki procenat adolescenata koji vrše nasilje nad svojim vršnjacima dolazi iz porodica u kojima ili oni sami trpe nasilje, ili jedan roditelj trpi nasilje od drugog.

Sociolog Marko Ćurčić kaže da ipak postoje i drugi faktori:

“Tu prvenstveno mislim na odnose u samim vršnjačkim grupama (odeljenje, društvo u kom se kreću…) U tom periodu odrastanja adolescenti, posebno srednjoškolci, prolaze kroz razne kognitivne i društvene promene koje dodatno mogu doprineti razvijanju nasilnog ponašanja. Na primer, smanjuje se uticaj nekih ranijih autoriteta kao što je roditelj u detinjstvu, a stvara se potreba da budu prihvaćeni od svojih vršnjaka. Čak su neretko oni koji vrše nasilje bili izloženi nasilju od strane svojih vršnjaka. Samim tim, uticaj društva i škole ne samo da postoji, već treba da bude jedan od značajnih načina sprečavanja takvog ponašanja”.

Prema njegovim rečima, uticaj roditeljskog vaspitanja tada svakako znači, ali u tom period odrastanja nije presudan.

“Potreban je širi front socijalizacije i bojim se da bez njega u većini slučajeva samo vaspitanje ‘kod kuće’ neće biti dovoljno”, kaže Ćurčić.

Ipak, postoje nekad negde i oni roditelji koji vaspitavaju decu da budu pristojna, da se ne biju i slične stvari. Da li je njima teško da svojoj deci dokažu da je to “normalno ponašanje”?

Baucal navodi da je to “ogroman problem”.

“Kako kaže jedna poslovica ‘za odgajanje dece potrebno je cela zajednica’. Porodica ima važnu ulogu u vaspitanju dece, ali ako društvo ne podržava pozitivne vrednosti onda će najteže biti roditeljima koji žele da svoju decu podignu kao čestite ljude jer će morati da se bore protiv negativnih uticaja koji dolaze iz društva. Samo ti roditelji znaju kako im je”, ističe Baucal.

Foto: GettyImages
Foto: GettyImages

Ono što se često može čuti u današnje vreme jeste da su uglavnom za sve probleme društva krive društvene mreže – za to što se mladi “ne druže kao nekad”, ne bave sportom, ne izlaze više napolje i “samo bulje u ekran”.

Iako tu ponekad ima preterivanja, činjenica je da su snimci iživljavanja nad drugom decom objavljeni na internetu i da ih deca verovatno gledaju samo kao na zabavu. Na snimku maltretiranja u pozadini se čuje smeh…

Sagovornici B92.net su saglasni – društvene mreže nisu uzrok nasilja, ali da “doprinose na ovaj ili onaj način”.

“Mislim da to doprinosi nasilju, ali da nije ključni problem. Takvi snimci su dostupni i u tzv. ‘normalnim’ zemljama, ali tamo neće motivisati druge da čine to isto. Smatram da je kod nas glavni problem u poremećenim društvenim vrednostima koje čine zaraznim takve primere nasilja. To, naravno, ne znači da ne treba reagovati na svaki ovakav primer, već samo da je deljenje takvih snimaka i njihov uticaj na drugu decu simptom, a ne uzork problema”, kaže Baucal, a Ćurčić dodaje:

“Reč je o potrebi za pripadnošću, želja da ’budeš popularan’. Na primer, tokom devedesetih godina su određeni teoretičari smatrali kako oni koji vrše nasilje najčešće jesu deca koja se ne snalaze dobro u socijalnim situacijama pa nasiljem ispoljavaju svoju frustraciju. Međutim, takvo stanovište je kasnije opovrgnuto. Oni ne samo da se odlično snalaze u socijalnim situacijama već to koriste za svoju korist, birajući vršnjake čije zlostavljanje može dovesti do porasta popularnosti. U tom smislu, ne mislim da su društvene mreže uzrok već samo produžetak takvog ponašanja”.

Međutim, vršnjačko nasilje nije problem samo u Srbiji, reč je o globalnom problemu. U nekim zemljama se može javiti u manjem procentu, ali je svuda ozbiljan problem. Ako je na primer u Skandinaviji nasilja među školskim klupama nešto manje, u Britaniji postoji veliki broj slučajeva gde su maloletnici izvršioci teških zločina.

Baucal kaže da u svakom društvu u kojem postoje ogromne razlike i u kojima ogroman broj ljudi živi u siromaštvu i bez ikakve šanse da svojim trudom i radom prevažiđu životne teškoće dolazi do raspada društva.

“Društvo ima smisla za njene članove samo ako ‘radi’ za sve članove i ako obezbeđuje šanse svima, a ne samo nekima. Primer Britanije je dobar za nas jer nam pokazuje da nije dovoljno da u budućnosti postanemo društvo u koje će u celini biti bogato, već da je važno da to društvo ne bude majka manjini bogatih, a maćeha većini obespravljenih i marginalizovanih”, navodi Baucal.

Foto: GettyImages
Foto: GettyImages

Dakle, problem je veoma širok i potrebno je uključivanje društva – pitanje je onda da li je društvo zainteresovano da uđe u rešavanje problema.

Sociolog Marko Ćurčić kaže da se tu krije odgovor i da je značajan korak da se taj problem reši, dok psiholog Aleksandar Baucal navodi da “naznake postoje”.

Na primer, kada se svi zgroze primerima brutalnog nasilja to govori da smo ipak svesni da smo daleko odmakli u pogrešnom smeru. Međutim, mnogi oblici nasilja koji nisu tako dramatični se prihvataju kao nešto normalno kao što je verbalno nasilje, etiketiranje, omalovažavanje, nepoštovanje drugog, ugrožavanje dostajnstva drugog... Kada počnemo da se grozimo i takvih oblika nasilja to će biti znak da smo krenuli putem oporavka. U suprotnom biće sve gore i gore, a nasilje će dobijati sve dramatičnije i učestalije oblike”, ističe Baucal.

A šta je sve potrebno da bi problem nasilja bio rešen ili barem umanjen?

Ćurčić ističe da je potrebno pristupiti problemu iz svih društvenih grupa u kojima se adolescent kreće, od porodice, preko okruženja, pa do škole.

“Potrebno je bolji i opsežniji vid edukacije i socijalizacije mladih. A što se mehanizama tiče oni su razni. Prevashodno je potrebno raditi na edukaciji i razgovoru sa adolescentima u samim školama. Veoma često sami adolescenti nisu ni svesni sopstvenog nasilnog ponašanja, pre svega kada je reč o verbalnom nasilju. Na kraju krajeva u tom periodu života oni značajan deo svog vremena provode u školama i ako same škole ne rade na rešavanju tog problema teško da će moći bilo ko drugi”, navodi on, dok Baucal dodaje:

“Prvi preduslov je da se građani osveste i da prihvate da je to ključni problem sa kojim se suočavamo kao društvo i da shvate da svako od nas treba da se udruži da obezbedi da u porodici, u komšiluku i na radnom mestu nasilje bude prepoznato i osuđeno i da se nasilnici suoče sa osudom i neprihvatanjem. Posle toga predstoji dug put dok se ne povrate ‘normalne’ vrednosti dok one ne postanu podrazumevajuće".

Jedno je sigurno, da “poremećen sistem vrednosti” nije lako ispraviti i da je reč o dugotrajnom procesu koji nije moguće obaviti preko noći.

“Lako je rasturiti jedno društvo, ali je teško ponovo vratiti stvari u neke normalne okvire. Za to je potrebno vreme, ali to vreme će početi da teče tek onda kada kritični broj naših građana kaže da je bilo dosta i da moramo da okrenemo list. Prvi put kada neki političar ili neka druga javna osoba prestane da dobija pažnju zato što se ponaša nepristojno će biti prvi znak da su se građani osvestili. Ovaj problem niko neće moći da reši osim nas”, kaže Baucal.

Foto: GettyImages
Foto: GettyImages

U Srbiji proteklih godina eskalira problem vršnjačkog nasilja i osim medija nadležni nisu reagovali. Možda je potrebno “da bude kasno”, da neko dete bude ubijeno… ili da možda izvrši samoubistvo zbog vršnjačkog nasilja.

Aleksa Janković (14) ubio se 2011. godine zbog vršnjačkog nasilja koje je trpeo u školi.

Iako je utvrđen niz propusta zaposlenih u školi koji su primetili nasilje nad dečakom, a nisu reagovali na vreme, niko od njih neće odgovarati jer je čitav slučaj pred sudom zastareo.

Inače, Inspekcija Ministarstva prosvete utvrdila je da postoji zataškavanje slučaja i izbegavanje disciplinske odgovornosti zaposlenih u školi. Takođe, škola je osuđena za propuste u radu, zbog čega je morala da plati nešto više od četiri miliona dinara kazne, a presudom Višeg suda za maloletnike u Nišu trojica od sedam osnovaca koji su maltretirali Aleksu pravnosnažno su osuđeni maksimalnim kaznama, odnosno vaspitnim merama što podrazumeva pojačan nadzor Centra za socijalni rad.

Uprkos brojnim najavama takozvani "Aleksin zakon" koji bi trebalo da predvidi kazne za odgovorne nije usvojen.

Taj zakon bi imao za cilj sprečavanje vršnjačkog nasilja uz mogućnost da nasilnik bude suspendovan iz škole do 30 dana, da se nasilniku pruži stručna pomoć, a da se nastavnicima i stručnim licima koja ne prepoznaju nasilje u školi oduzmu licence i daju otkazi.

Ipak, "Aleksin zakon" na usvajanje čeka od 11. februara 2016. godine.

Ta ideja od tada nije naišla na podršku u Skupštini Srbije, a na pitanje o tome zbog čega “Aleksin zakon” i dalje nije donet predsednik Srbije Aleksandar Vučić u sredu je rekao da “to nije tako jednostavno“.

Slobodan Maričić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 2 idi na stranu