Čehogruzija?

Intervencija je neposredno i nasilno prekinula posljednji oficijalno promicani pokušaj real-socijalističke reforme komunističkoga sustava. Posredno, pak, označila je kraj nada u podobnost samoga sustava da podnese supstancijalne preinake. Ni studentska uzburkanost, niti «dugi marš kroz institucije» nisu više mogli pomoći (to se tada, dakako, nije znalo – ali se predmnijevalo). Premda je ondašnja Čehoslovačka Socijalistička Republika bila u svakome pogledu priznata kao subjekt međunarodnoga prava, njezina okupacija nije izazvala odveć burne reakcije; hladnoratovska je realnost nakon više desetljeća prakticiranja bila takorekuć stoički općeprihvaćena. Čehoslovačka je naprosto pripadala Istoku, a uz to je – po drugi puta u trideset godina – bila okupirana bez ikakva otpora (medijski interesantni mrtvaci i dalje su nalaženi u Vijetnamu – s izuzetkom Jana Palacha, čije je samožrtvovanje od početka korišteno više kao dramaturgijska «inspiracija solidarnosti», no kao poticaj za bilo kakvo djelovanje).

Četrdeset godina poslije neki se od ondašnjih obrazaca – tek naizgled začuđujuće - gotovo doslovce ponavljaju. I to spontano – zbog neprijeporne sličnosti situacija, jer velika većina današnjih izvještača, komentatora, pa i političara koji odlučuju, nema nikakva sjećanja (pa ni znanja) o šezdesetosmaškoj davnini. Ovoga je puta riječ o Gruziji, i opet su «Rusi» s druge strane (onda su se službeno zvali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika). No, više nije riječ o reformama komunističkoga sustava, sada su na redu sukobi etno-nacionalizama. Nema više blokovske podjele svijeta, ancien régime je propao, politički je sustav današnje Rusije mnogo bliži onome u SAD, nego SSSR-u u ranijim dekadama, teoretici (a posebice površni novinski esejisti) punih usta hvale «dezideologizaciju politike», no stari (motivacijski i interpretacijski) obrasci i dalje se, izgleda, dobro drže.

Valjda zbog toga, aktualne političke (i, posebice, medijske) reakcije kao da su vremeplovno ustrojene; dok se nekada govorilo o «istočnome Pragu» (premda je zemljopisno zapadnije od, recimo, Beča), danas se navode «zapadni komentari» iz Bukurešta (koji je, opet, istočnije od, primjerice, Minska). No, nije pritom riječ tek o notornoj neizobraženosti (većine) novinara, nego, mnogo prije, o bitno političkoj (i svjetonazorskoj) diobi na Istok i Zapad (koja se, dijelom, razlikuje od istoka i zapada sa zemljopisnih karata). O baš onoj diobi čiji su «konačni nestanak» emfatički slavili početkom devedesetih.

Već se pojavljuju komentari o povratku «hladnoga rata», o «jadnoj maloj Gruziji u pandžama ruskoga medvjeda», o amerikanskome proturaketnom štitu u Poljskoj, nužnome «da se zaštiti Zapad», o hrvatskoj diplomaciji koja u OUN i NATO-u djeluje «sinkronizirano sa Zapadnim silama», itd. Nije to, uostalom, po sebi ni toliko čudno – ponavljanje obrazaca u povijesti nije baš bez presedana (čak i ako se, kako je to fino formulirao mlađahni Marx, nerijetko «tragedija ponavlja kao farsa»). No, problem je u ovome slučaju znatno ozbiljniji; «hladni rat» se obnavlja - nanovo demonstriran oživljavanjem prakse «delegiranih ratova» (u kojima se mali, zapravo, tuku za velike koji pak svoje sukobe iživljavaju na civiliziran, diplomatski način, tek tu i tamo protkan bojkotima i «zamrzavanjem suradnje»). A, ipak, sve je posve drukčije no nekada.

Prije četrdeset godina vojno moćni SSSR je, «uz malu pomoć svojih (varšavskih) prijatelja», upražnjavao «bratsku pomoć čehoslovačkoj radničkoj klasi koju nesposobno partijsko i državno vodstvo izvrgava neposrednoj pogibelji dospijevanja u jaram Zapadnoga kapitalizma». Ovu je ideologiju formalno nadogradio koncept «ograničene suverenosti», kojim se opravdavalo interveniranje unutar Varšavskoga ugovora, neovisno o državnim granicama. Zapad je na to reagirao u osnovi ideologijski (dokazujući da je ovakvo ponašanje logična konsekvencija odsutnosti demokracije na Istoku) – političkih razloga za reakciju ionako zapravo nije bilo; sve (i što je važnije: svi) iza «željezne zavjese» bili su konceptualno otpisani, to je i bio krucijalni element «hladnoga rata» (jedina se pukotina u ideologiziranoj reakciji na intervenciju u Čehoslovačkoj pokazala u – razmjerno kratkoročnoj – simpatiji za tada najkrvoločniji od Istočnih režima, za Ceauşescovu Rumunjsku koja je, zbog svojih taktičkih razloga, bila odustala od sudjelovanja u intervenciji).

Danas pak privredno ojačana Rusija (kojoj saveznici trenutno i nisu potrebni) «pomaže manjinskome pučanstvu Južne Osetije i Abhazije da se spasi od etničkoga čišćenja koje provodi agresivni gruzijski režim». No, neovisno o legitimacijskim promjenama kada je o konkretnim sukobima riječ, u pitanju je konkretnim povodima nadređena opća legitimacija. Jer, do 1990. radilo se je o – ohlađenome – srazu dviju ideologija, političkih i društvenih sustava; sukob je, dakle, imao svoju inherentnu logiku. Danas pak, Rusija nedvojbeno (i doslovno) pršti od kapitalističke ekspanzije; uza sve (veoma ozbiljne) prigovore njezin politički sustav ima demokratske značajke (bilo bi interesantno usporediti, npr., Putinov izbor za predsjednika Rusije s prvim izborom Georga W. Busha i raspraviti o tomu koji je bio manje demokratski, ili pak razmisliti o tomu kako to da prvi Sakašvilijev izbor za predsjednika Gruzije – s preko 95% glasova – nije izazvao nikakve ni žurnalističke niti politologijske reakcije, posve uobičajene za slične ishode u drugim sredinama – i vremenima). Riječju, razlozi koji su opravdavali višedesetljetni sukob nakon II. svjetskoga rata u potpunosti su nestali, no sukob ih je preživio.

Ostaje, barem naizgled, najprimitivniji interpretacijski obrazac – ideologije i sustavi su prolazni, ostaju geopolitičke danosti koje, na kraju krajeva, odlučuju o realnostima svjetske politike. Velike sile imaju svoje geostrategijske prioritete, a drugorazredno je pitanje njihova (svagda promjenjivoga) opravdanja (ono, jedino, dovodi «vjerne saveznike» u stalne nevolje – jer, ma koliko se danas, s pravom, govorilo o neopravdivosti ruske invazije na Gruziju, vjerojatno ju je manje teško načelno opravdati od one amerikanske u Iraku). U sliku se zbivanja upliću pritom, naravno, i dnevne aktualnosti, od Sakašvilijeva interesa da vojno intervenira u južnoj Osetiji pritisnut rastućim unutrašnje-političkim nezadovoljstvom rezultatima svoje vladavine, ruske pripravnosti da Sakašvilijevu glupost iskoristi za naglašavanje svoje «uloge u regiji», ali i potrebe amerikanske administracije da naglašeno interpretira još jednu međunarodnu krizu kako bi svojemu stranačkom kandidatu olakšala poziciju pred jesenske izbore.

No, dugoročno se situaciji doista stubokom mijenja – nestaju monocentričke sheme svjetske politike, iz naftalina se (dijelom i s radošću) izvlače «hladno-ratovski» arsenali, no novi ih kontekst – ne prihvati li se geopolitika kao isključiva osnova svake politike – svjetonazorski drukčije interpretira. Za razliku od ranijih razdoblja u kojima se raspravljalo o »teškim» ideologijskim i sustavskim razlikama, diferencije više i nema; sada su svi osviješteni nacionalisti, svi su jednako legitimirani i usustavljeni i hoće isto na isti način – zato i započinje novo sukobno doba koji zasigurno neće uskoro završiti. Za sve etno-nacionalizme kao da na svijetu nema dosta prostora, ali ime previše («onih drugih») ljudi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.