Gospodin Ašner je prije mjesec-dva navršio punih devedeset pet godina, ali tko god ga je prošlog tjedna vidio na ulicama Klagenfurta, kako pijucka piće i neobavezno čavrlja s hrvatskim navijačima, ili u laganom proljetnom džemperu, zajedno sa suprugom, sporim ali dostojanstvenim korakom dokono šeta među hiljadama raspjevanih Hrvata, ne bi ovom čilom i živahnom starčiću dao više od dvadeset.
Ne, naravno, zato što gospodin Ašner izgleda neobično mladoliko, mada se mora priznati da se sjajno drži za svoje godine, već zato što, po zakonu naslijeđenom od SFRJ, upravo toliko - dvadeset godina - iznosi maksimalna kazna za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Gospodin Milivoj Ašner, poznata je stvar, nalazi se među deset najtraženijih nacista sa liste Simona Wiesenthala, ali i na međunarodnoj potjernici hrvatskog MUP-a, koji ga traži zbog progona, deportacije i likvidacije 230 Srba i 130 Židova u malom slavonskom gradiću Požegi, gdje je Ašner 1941/42. godine bio šef ustaške policije. Sve do devedesetih godina prošlog stoljeća živio je u Austriji klasični klišej mirnog susjeda s mračnom tajnom, da bi se dolaskom Tuđmanovog HDZ-a na vlast, zajedno s cijelom bulumentom emigrantskih terorista i ustaških zločinaca, vratio u domovinu. Kad ga je na koncu sasvim slučajno, istražujući povijest Židova u Požegi, provalio jedan mladi požeški povjesničar, Ašner se vratio u Austriju.
Tamo, u Klagenfurtu, dočekao je potjernicu hrvatske policije, ali i odluku austrijskog suda da zbog starosti i bolesti nije sposoban za suđenje: sarkazmom sudbine, odluku da odbiju Ašnerovo izručenje Hrvatskoj austrijske su vlasti potvrdile istog dana kad su ga novinari snimili kako, nimalo nepokretan i onemoćao - pače, vrlo pokretan i moćao - veselo pijucka piće u nogometnom šušuru Klagenfurta.
Mogu vrlo plastično zamisliti stoički mir kojim živahni starčić iz Požege laganim korakom ulicama Klagenfurta mimoilazi i polupijane navijače i Wiesenthalove žbire. Ulice su okićene trobojkama, hrvatski se mladići grle s nasmiješenim policajcima, policajci govore njemački, a radijski reporteri uzbuđeno najavljuju utakmicu između Hrvatske i Njemačke: morao je toga dana gospodin Milivoj Ašner barem na trenutak pomisliti kako je sve što se dogodilo proteklih šezdesetak godina bio samo ružan san.
Sunčani je lipanjski dan, a na travnjak, pozdravljeni toplim aplauzom austrijske publike, izlaze hrvatski reprezentativci, Glaser, Brozović, Dubac, Cimermančić, Wölfl, Kacijan, svi s desnicom uredno podignutom u zrak, onda strašna Njemačka, Jahn, Schmaus, Mock, Hanreiter, Lehner, Hahnemann, Fiederer, stadion gori, zieg-heil, zieg-heil, a gospodin Ašner, ganut do suza, prosto ne zna za koga bi navijao.
I kad je Hrvatska negdje na polovici prvog poluvremena povela 1:0, načelnika ustaške policije u Požegi ponijela su pomiješana osjećanja. Vodi njegova Hrvatska, gubi moćni Reich, ali to je ipak samo svečanost jednog čeličnog prijateljstva, rezultat je tu najmanje važan. Gospodin Ašner se zato nadmoćno smješka, dobronamjerno zajebava svoje njemačke i austrijske kolege, pa laganim udarcem kriglom piva o stol uzvraća zdravicama hrvatskih navijača.
Sve je pošlo po zlu kad je Hrvatska nakon sat vremena igre povela 2:0. Gospodina Ašnera zaboljela je glava, sve mu se pomiješalo, zaljuljalo se tlo pod nogama. U njegovom svijetu, naime, lipanj je u Austriji i igraju Njemačka i Hrvatska, ali nije 12., već 16. lipnja, nije Klagenfurt, nego Beč, nije Europsko prvenstvo, već prijateljska utakmica, i nije Hrvatska, već NDH: nije, naime, 2008. godina, već davna 1941. I nije utakmica na kraju završila rezultatom 2:1 za Hrvatsku, nego 5:1 za Treći Reich. Zato gospodin Ašner nema devedeset pet godina, već dvadeset i nešto, pa zbunjen šeta ulicom, sve valjda pazeći da se u općem navijačkom karuselu ne nađe i netko sa žutom zvijezdom na reveru.
Nije teško gospodinu Ašneru biti zbunjen: samo koji dan ranije na Thompsonovom koncertu usred Zagreba pjevali su se hitovi njegove mladosti, Melodije Jasenovca i Gradiške Stare, njegov kolega, zagrebački policajac koji se Marka Perkovića usudio prijaviti zbog poticanja na nacionalnu mržnju, suspendiran je s posla, a novine najavljuju hrvatsku reprezentaciju kao "Bilić Jugend" i nakon trijumfa nad Njemačkom prenose izjavu predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza kako mu je kvalifikacijska pobjeda nad Engleskom ipak draža: "Zbog Engleza sam na Bleiburškom polju izgubio stričeve, otac mi je zbog njih robijao, zbog Bleiburga sam poslije Wembleyja bio beskrajno sretan!"
Zato je sretan gospodin Vlatko Marković, zato je zbunjen gospodin Milivoj Ašner. Kako Njemačka može izgubiti, a Hrvatska istovremeno pobijediti, to muči načelnika ustaške policije u Požegi. I ne samo da su pobjeda Hrvatske i poraz Njemačke zapisani u novinama, već isti rezultat piše i u preambuli Ustava nezavisne Republike Hrvatske.
Zato je zbunjen gospodin Milivoj Ašner: Ustav je iz 1990., a novine iz 1941.
Možda vas zanima
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.
