Pavićević: Vučić izaziva incidente

Sagovornik Novog magazina Vladimir Pavićević, inače docent na Fakultetu političkih nauka, iako nov u politici, jedan je od najaktivnijih poslanika opozicije u Skupštini.

Mijta Lakićević
Podeli

Kako vi gledate na ovaj najnoviji spor premijera Srbije sa Evropskom unijom?

Za mene to nije iznenađujuće. Mislim da su dve stvari važne za njegovo razumevanje. Prvo, tačno je da Vučić formalno uvek saopštava da mesto Srbije jeste u Evropskoj uniji, ali sve što se dešava na unutrašnjem planu u Srbiji suprotno je tom proklamovanom cilju. Evropska ideja, naime, počiva na izvesnim principima: da u državi imamo obezbeđenu vladavinu prava, slobodu izražavanja, slobodu medija, jednu vrstu snažnog političkog pluralizma, a mi u Srbiji imamo sve suprotno tome. Umesto vladavine prava imamo vladavinu čoveka. Umesto slobode medija imamo stranačke biltene ili medije koji su potpuno uslužni Aleksandru Vučiću, a umesto političkog pluralizma imamo očigledan put ka jednoumlju.

Drugo, stalno se ističe da u Skupštini Srbije nikada nismo imali ovakav konsenzus oko evropskih integracija. Ja sam pre nekoliko meseci predlagao da se to nekako i formalizuje, da Skupština usvoji deklaraciju u kojoj će biti jasno zapisano da Srbija želi što pre da postane punopravna članica EU. Niko se nije osvrnuo na to, ništa se tim povodom nije uradilo. Iz svega toga zaključujem da usmerenje Srbije ka Evropskoj uniji uopšte nije jasno i da se tu može govoriti i o nekom preusmerenju ili usmerenju ka nekim drugim stranama sveta.

Često se govori da Srbija ima dve politike, da je Vučić proevropska, a predsednik Nikolić proruska struja, ali se i postavlja pitanje da li je ta podela stvarna ili fiktivna.

Ne izgleda mi da je ta podela realna. Ja smatram da njihovi odnosi jednim delom mogu da se tiču ideoloških stvari, ali dominantno se tiču toga ko će uspeti da očuva ili dodatno proširi svoju političku moć. Drugo, ja kod Vučića ne vidim neko stvarno ideološko preusmerenje da bih mogao kažem da se on toliko transformisao da sad neguje i promoviše novi sistem vrednosti, ideala, koji Srbiju treba da smesti u evropski okvir.

Očituje li se to i u skupštinskom životu?

Takva poniznost poslanika vladajuće većine prema izvršnoj vlasti, a pre svega prema Vučiću, nije zabeležena u istoriji srpskog parlamentarizma. Recimo, tamo se usvajaju, voljom te većine, neke krpe od zakona koji se posle moraju menjati na svaka dva meseca. Onda imamo situacije kada Vučić ulazi u tu Skupštinu, mislim da nema osobe koja to nije primetila, gde on svesno tu skupštinsku salu pretvara u salu za miting, gde se čuju ovacije, gde se aplaudira po pet minuta. To je takođe, čini mi se, slika tog pokušaja dokidanja ostataka parlamentarizma u Srbiji.

Ali, zašto Vučić uspeva da isprovocira poslanike opozicije, kao što je to bilo pred kraj prošle godine, posebno šefa vaše partije?

Ja imam razumevanja za to što je Zoran Živković rekao u Skupštini i zbog čega je dobio opomenu i meru udaljenja iz Skupštine. Aleksandar Vučić je tog dana došao u Skupštinu nešto kasnije, nije bio tu od početka, i moj osećaj je bio da je on u Skupštinu došao sa namerom da napravi incident. I uspeo je da napravi incident.

A što ste vi na to naseli?

Mi na to nismo naseli. Javio se jedan čovek, Zoran Živković, koji je reagovao na tu vrstu, u političkom smislu, strašnog primitivizma koji je došao sa naletom ljudi iz izvršne vlasti, pre svega Aleksandra Vučića, koji je opozicione poslanike nazivao uličarima, kukavicama, itd. Dakle, on je došao u Skupštinu da napravi incident, on je napravio incident, i ja sad to posmatram ovako: Aleksandar Vučić je predsednik Vlade Srbije, Vlada je deo izvršne vlasti u našem političkom sistemu. Kad god neko iz izvršne vlasti dođe u Skupštinu, on je gost narodnih poslanika, a zna se kako treba da se ponaša gost koji dođe u vaš dom. Vi ga ugostite, pustite da saopšti šta ima i on sada vas počinje da vređa. Dakle, smatram da čitav taj događaj i to što je uradio Živković treba smestiti u kontekst Vučićeve ideje da napravi incident u Skupštini. I kad god dođe tamo on izazove incident. Nema tu nekog dijaloga sa njim koji nas usmerava ka snazi argumenta, nego se tu gleda kako će on da uvredi nekoga, kako će da se reaguje na to i imamo različite vrste reakcija. Smatram, zato, da treba imati razumevanja za reakciju Zorana Živkovića. Gost nije smeo tako da se ponaša u Skupštini.

Da li je to što se dešava u Skupštini znak izvesne radikalizacije političkog života u Srbiji generalno?

Za ove dve i po godine naprednjačka vlast je strašno unazadila našu državu, mislim da oni rade na jednoj vrsti brutalizacije našeg društva. Brutalizacija društva znači da se nasilje sada posmatra kao legitimno sredstvo onda kada se proceni da je zgodno. To se desilo u Mionici kada je kandidat Demokratske stranke za predsednika opštine na dan izbora pretučen.

U Skupštini se ta brutalizacija ogleda u rečniku koji uglavnom koriste narodni poslanici naprednjačke većine. Skoro da nema govora poslanika Napredne stranke, a da oni svaku kritiku koja dolazi iz opozicije ne pokušaju da predstave kao neku vrstu mržnje. Mržnja je deo odnosa između neprijatelja. Ali, ko stalno potencira taj neprijateljski odnos? Upravo naprednjačka većina. Ako tome dodamo da su za ove dve i po godine razorene sve strukture društva, sve ono što ja smatram delom i neke naše tradicije u institucionalnom smislu, gde se gase neke emisije, onda ja zaista nalazim mnogo argumenata za potvrdu teze da naprednjačka Srbija promoviše brutalizaciju društva.

Kad smo kod medija, kako ocenjujete njihov položaj?

Mislim da se ovde svesno, nameravano, guši sloboda medija i sloboda izražavanja. To ne znači da nigde nema nijednog ostrvca sa kojeg može da se čuje neki glas kritike izvršne vlasti, ali je tih ostrvaca sve manje. Upravo to je i bio povod za izmenu oštrih reči između zvaničnika Evropske unije i gospodina Vučića. Slobodni mediji su jedan od osnovnih stubova svake savremene demokratije. Ali, kod nas ne nedostaje taj stub slobode medija, nego nedostaje stub vladavine prava, nedostaje stub negovanja političkog pluralizma... Zadatak opozicije sada je da se dobro sabere i što pre počne ozbiljno da dela, još ozbiljnije nego do sada, da bi se promenila jedna loša vlast.

Kako će se ovaj najnoviji sukob odraziti na proces pristupanja Srbije Evropskoj uniji?

Ova vlast je veoma neuspešna i u pogledu formalnih koraka u procesu pristupanja Srbije Evropskoj uniji. U 2014. godini, iako je najavljivano, nije otvoreno nijedno pregovaračko poglavlje.

A hoće li Srbija uopšte ići ka Evropskoj uniji, postoji li uopšte u Srbiji kritična masa za to?

Mislim da postoji. Ako nije evidentno da postoji u političkim elitama sada, naročito u ovim koje su vladajuće, mislim da u građanstvu to kao ideja postoji. A nema sumnje da je osnovni interes Srbije da postane punopravna članice Unije: ekonomski, politički, kulturno, pravno, sa kojeg god aspekta da posmatrate Srbiju danas.

Beogradski univerzitet je fabrika elite. Ali, on je napadnut sa dve strane: odozgo, fabrikacijom lažnih doktora i doktorata, i odozdo, studentskim zahtevima za spuštanjem kriterijuma.

Mislim da je akademska zajednica u Srbiji danas izložena strašnoj destrukciji od strane izvršne vlasti u Srbiji. Dva primera to jasno ilustruju. Jedan primer čini održavanje neke vrste nereda na Filozofskom fakultetu. Za mene je neverovatno da to nema nikakve veze sa ljudima koji nastupaju u ime izvršne vlasti.

Drugi primer – Zoran Živković i ja podneli smo predlog zakona o dopunama Zakona o visokom obrazovanju. Primetili smo da u tom zakonu među principima na kojima počiva sistem visokog obrazovanja u Srbiji nedostaje princip akademske čestitosti. Smatrali smo da je uvođenje tog principa najbolji odgovor na poplavu nepošteno stečenih naučnih zvanja, plagiranih disertacija, itd. Sedam puta smo pokušavali da ubedimo naprednjačku većinu da se naš predlog kojim se uvodi akademska čestitost stavi na dnevni red. Nijednom nisu prihvatili.

Kako vama uopšte izgleda politika koju vodi premijer Srbije?

Tamo gde je urušen sistem, gde je podela vlasti fikcija a demokratija fasada, ljudi na vlasti se neminovno, ko ranije a ko kasnije, odvajaju od realnosti. I ja mislim da je to slučaj sa Aleksandrom Vučićem. Posebno se to vidi kada im ta vlast curi iz ruku, a ja mislim da je ovo momenat gde Vučić primećuje da je moguće da vlast polako počinje da mu curi iz ruku. Setite se Miloševića koji je za septembar 2000. bez ikakve potrebe zakazao prevremene predsedničke izbore. Kada ih je izgubio verovatno je bio jedan od poslednjih ljudi u Srbiji koji je saznao da je njegovom režimu odzvonilo dok je tokom petooktobarskih demonstracija uzaludno izdavao imaginarna naređenja vojnom i policijskom aparatu. Pogledajte zatim Tadića koji 2012. godine nije mogao da shvati ono što je svakome skoro bilo jasno, da je izgubio podršku SAD i EU, da je protiv sebe okrenuo kritičku inteligenciju, što i danas imamo u Srbiji, i da ide u susret izbornom porazu. Doduše, Tadiću su bila potrebna čitava dva predsednička mandata za tu selidbu u taj izmaštani svet. Mislim da aktuelni predsednik vlade Aleksandar Vučić u čijim se rukama stekla još veća moć mnogo brže hrli ka toj tački. Vidi se to po frustraciji koju ispoljava kada se dogodi nešto što nije planirao. Izbacuje ga iz koloseka sve što mu nije po volji, od katastrofalnih poplava, preko Olje Bećković, bilo kakve opozicione kritike ili zamerki koje mu upućuju zvaničnici Evropske unije. Pitam se kako će se tek nositi sa gubitkom spoljne i unutrašnje podrške koji je neminovan.

Ali, Vučić ima ubedljivu većinu iza sebe.

Tu se zaboravljaju dve stvari i obe stvari tiču se dva principa. Jedna stvar – nije demokratija puka većina, nego je savremena demokratija uvek konstitucionalna demokratija. Većina, kakva god da je, koliko god brojna da je, mora da ima neka ograničenja u pravu. Ova naša demokratija uopšte ne mari za ta ograničenja. Ona deluje kao neka falanga koja je krenula da ruši sve pred sobom. To nije demokratija.

Druga stvar – savremena politika se zasniva na još jednom principu, to je etika odgovornosti. To je jedan malo đinđićevski pristup, on se pozivao na taj princip, za njega ga vezujemo pre svega. Etika odgovornosti znači: politika mora da se meri rezultatima. Princip etike odgovornosti nalaže da sami sa sobom raščistite neke stvari i da se povučete ako nemate rezultate. Ova vlada nema rezultate i jedino na šta se ona stalno poziva jeste ta većina sa prethodnih izbora. Ja vidim da Aleksandru Vučiću ne smeta kada se malo i đinđićevsko nasleđe veže za njega, pa i on govori – Srbija je na dobrom putu, modernizacija itd. – a sve što radi apsolutno je suprotno onome što etika odgovornosti zaista jeste.

Ne bi se reklo da gubi podršku pošto ubedljivo pobeđuje.

Pobeđuje na lokalnim izborima, ali on sam, vidi se to po njegovim reakcijama, primećuje da polako počinje pad njegove popularnosti. Pazite, mi smo imali lokalne izbore na kojima on ostvaruje pobede, ali kako – uz pomoć nasilja. Dakle, ti sada koristiš nasilje i zato je meni centralno pitanje kako će taj čovek podneti momenat potpunog ili očiglednog gubitka kako spoljne, što polako počinje da se dešava, tako i unutrašnje podrške. E, to će biti momenat našeg pravog suočavanja sa onim što je karakter političkog poretka kojim upravlja Vučić.

Kada bi moglo da dođe do tog gubitka podrške?

Prva šansa su predsednički izbori 2017. godine. To će biti prvo pravo prolazno vreme za zajedničku vlast Vučića i Nikolića.

Ima li na vidiku kandidata koga bi opozicija mogla da istakne kao Nikolićevog oponenta?

Opozicija svakako treba da ima jednog zajedničkog kandidata. Sad još nije ni vreme da se zna ko je to. Sada svaka opoziciona stranka treba još neko vreme malo da radi na sebi, da pokuša da pridobije još pristalica. Kada malo razvijemo svoju infrastrukturu, kada proširimo članstvo, onda treba da sednemo, ne treba dugo čekati na to, do proleća, i da vidimo možemo li zajednički da delujemo efikasnije u borbi protiv loše vlasti, i da se onda zajednički borimo da menjamo lošu vlast.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 105 idi na stranu