Klasika: De Tomaso Mangusta

Mangusta je za svoje vreme bila ekstremno napredan automobil sa nezavisnim vešanjem i disk kočnicama. Uprkos činjenici da je polako kaskala za V12 vršnjacima iz Lamborghini i Ferrari tabora, bila je izbor individualista.

Podeli

Izvor: Connoisseur, Autor: Matija Dagović

Sunce polako zalazi i šalje poslednje zlatne iskre vodom natopljenim ribarskim mrežama, širi se miris morske lovine… Portofino je sve živahniji kako pada noć, i fenjeri lelujaju na usnulom vetru, obasjavajući mlade Italijanke dok zaljubljeno i čvrsto stežu svoje muškarce na njihovim nervoznim Vespama.

Svuda je graja, i raspoloženje mi se užurbano podiže, te tražim još jedan Campari sa sodom, dok se hladi tanjir taljatela sa paradajzom. Ukus je neponovljiv i daje mi snagu da pravilno isplaniram svoju sutrašnju rutu ka Toskani i njenim skrivenim bogatstvima vinograda.

Crvena "zver" se raskomotila na centralnom delu luke u obliku polumeseca, pa čak i pod velom noći izgleda neponovljivo. Uzdasi prolaznika i mnoge skinute kape starih, iskusnih brkajlija, praćene bezbroj puta izgovorenom frazom "bella macchina"

Italijanski stereotipi su svakako nešto u čemu svako od nas pronalazi onu nedodirljivu, neopipljivu materiju protkanu strašću koja je svojstvena samo našim (malo daljim) komšijama. Crvena "zver" iz moje pričice je nešto što ovakvo nasleđe ima u neshvatljivim razmerama, ali je takođe i vrlo svojeglava i okarakterisana vrlo neuobičajenim epitetima za jednog Italijana. Kao takva, smatram da je više nego savršen kandidat za prvo poglavlje priče o klasičnim automobilima.

No, ipak, vratimo se malo unazad, kako bismo mogli da sagledamo veličanstvenost ovog automobila i imena koje nosi.

Alejandro De Tomaso bio je sumanuti Argentinac, koji je sreću okušao u mnogim automobilističkim sferama i vodama. Godine 1957. i 1959. čak se takmičio i u Formuli 1, ali ipak nije zabeležio neke značajnije rezultate.

To ga nije sprečilo da, recimo, proizvodi bolide za Williams u sezoni 1970. Kad je shvatio da se neće proslaviti u rodnoj grudi gde je bio deo politički jake, bitne i kontroverzne familije, započeo je svoju imperiju u Italiji 1959.

Vanvremenski klasici bazirani na vrlo sofisticiranim i naprednim tehnologijama za to vreme bili su hleb i puter kompanije, i krčili su put pažljivo biranim preuzimanjem drugih firmi. De Tomaso je imao osećaj za estetiku te je shvatio značaj posedovanja karoserista kao što su Vignale i Ghia (koju je kasnije prodao Fordu).

Motociklisti među vama znaju šta su Moto Guzzi i Benelli, e pa i to je De Tomaso vrlo pametno pripojio svojoj matičnoj firmi. Jedan duboki naklon od svih nas je svakako zaslužio zato što je 1975. spasio od bankrota i propasti jedan Maserati. Uz Innocenti ga je mnogo godina kasnije prodao FIAT-u.

Posle njegove smrti, kompanija je raščerupana i danas se nešto kao koprca, uz slabe naznake da će iz svega toga izaći nešto pametno.

Nazivanje automobila po životinjama je praksa koja postoji već jako dugo. Ipak, mungos nam svakako nije na visokom mestu neke imaginarne liste atraktivnih životinjskih imena za automobile.

Mangusta je italijanska reč za mungosa i takođe krasi vojne helikoptere proizvođača Agusta. Uprkos svemu, zvuči dovoljno egzotično: samo pogledajte sliku i izgovorite naglas – Mangusta!

Mungosi iz dosade ubijaju kobre, a gospodin De Tomaso je sa gospodinom Shelbyjem pregovarao o nastanku automobila koji bi nasledio američkog "mišićavca", što bi bio jedan od zabavnijih "badge engineeringa" u istoriji. Logična je šaljivost imena, i uprkos tome što saradnja ove dve firme nije zaživela, anegdota ostaje, sa vrlo naglašenom simbolikom.

Veza sa Shelbyjem i Fordom ne prestaje sa imenom. Naime, Mangusta je razvijena na bazi prethodnog modela Vallelunga, sa istim principom lake karoserije na ultra modernoj aluminijumskoj šasiji. Vrlo prisutan duh Amerike i voljenih "muscle" automobila oslikava se u činjenici da su motor i menjač pozajmljeni ni manje ni više nego od kultnog Forda GT40.

Giorgetto Giugiaro je podario Mangusti njenu nezaboravnu liniju, sa sve "gulllwing" dvodelnim poklopcem motora, za čiju lepotu mehaničari kažu da je u direktnoj disproporciji sa pristupačnošću motoru i lakoći rada na istom. Koga je briga?

Mangusta je za svoje vreme bila ekstremno napredna sa nezavisnim vešanjem i disk kočnicama, uprkos činjenici da je polako kaskala za V12 vršnjacima iz Lambo i Ferrari tabora.

Nije bila toliko skupa i bila je izbor individualista. Raspored težine 32/68 doneo joj je reputaciju "bastarda" jer kažu da nije uopšte lako voziti je brzo. Maksimalna brzina od 250 km/h možda je za današnje pojmove "hot hatch" omladine smešna, ali tada, za tako vozački zahtevan automobil, bila je i više nego dovoljna.

Enterijer je skučen i neudoban, kabina se lako zagreva do nepodnošljivih temperatura, jer cevke od hladnjaka prolaze ispod sedišta putnika. Sve u svemu, lista svakodnevnih nepraktičnosti je podugačka, ali ovakav automobil se nikako ne kupuje zbog lakoće voženja, održavanja ili ugodnosti na dnevnoj bazi. Čuveni Bill iz Tarantinovog filma “Kill Bill” vozi crnu Mangustu. Ima čovek stila.

Za tadašnje pojmove gospodina De Tomasa, Mangusta je jedna masovno proizvođena lepotica - u periodu od 1967. do 1971. napravljen je 401 primerak. Od toga ih je preživelo malo više od pola, tako da je u pitanju najpoželjniji i svakako najskuplji model kompanije.

Ne zaboravimo da je daleko poznatija Pantera bila jeftinija za proizvodnju, i samim tim manje kolekcionarski orijentisana.

Od ukupnog broja, 50 automobila sazdano je specijalno za tržište SAD-a, sa "popup" jednostrukim svetlima, ali za divno čudo, ovi primerci nisu toliko traženi, jer je estetika originala ipak preovladala i pravda je time zadovoljena.

Na Američkom tržištu, dobro očuvana Mangusta bez ikakvih ulaganja može da se nađe za nekih 150 hiljada dolara. Ova cena je više nego povoljna, jer će taj iznos nastaviti astronomski da raste u direktnoj proporciji sa rastom trenda ulaganja u retke automobile, a ovde je po mom mišljenju ipak reč o jednom automobilskom postulatu, što je neprocenjivo.

...

Dok u smiraj dana krčim svoj put kroz vinograde Toskane, zastajem na odmorištu da se rashladim i napijem ledene vode sa improvizovane česme. Hladna tečnost vraća me u život, a crvena “zver” kao da pulsira na suncu, čeka me. Doziva me. Hajde, idemo dalje. Svaki vozač koji prođe, uspori i nešto dobaci, uzdahne, baci zvižduk. Ne mogu više, moramo dalje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 10 idi na stranu